WELCOME DOBRO DOSLI
   
  mU$A
  KRACI TEKSTOVI
 
ISLAMIC NEWS by mU$A
LEJLETUL KADR
mU$A on 09/23/2008 at 5:25am (UTC)
 
LEJLETUL-KADR

Nema sumnje da ovoj noći pripadaju velike blagodati i počasti. Na to je ukazao Kur`an, sunnet i praksa Poslanika, salallahu alejhi ve selem, u ovoj noći i praksa onih koji su došli poslije njega. Kao što bi i naša praksa trebala biti takva. Morali bismo probditi tu noć u razlićitim ibadetima kako bismo bili sa Allahovim dopustom od srećnika na dunjaluku i na Danu kada sretnemo svoga Gospodara.

POČASTI LEJLETUL-KADRA

Uzvišeni Allah je ukazao na vrijednost ove noći kada je rekao: "Tako Mi Knjige jasne! Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo - i Mi, doista, opominjemo, u kojoj se svaki mudri posao riješi." (Prijevod značenja, Duhan, 2-4) Također je objavljena cijela sura u kojoj se pojašnjava njena vrijednost: "Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadra, a šta ti misliš da je noć Kadr? Noć Kadra je bolja od hiljadu mjeseci, meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane." (Prijevod značenja, Kadr 1-5) Isto tako Poslanik, salallahu alejhi ve selem, nas je u svom govoru obavijestio o vrijednostima Lejletu-Kadra. Rekao je Poslanik, salallahu alejhi ve selem,: "Ko provede Lejletu-Kadr vjerujući i očekivajući nagradu, biće mu oprošteno prethodno učinjeno." (Buhari 37, Muslim 759) Kadr znači čast i uveličavanje ili odredba. Jer je Lejletul-Kadr važna i uzvišena u kojoj Allah, subhanehu ve te`ala, propisuje godišnju odredbu i određuje Svoje mudre postupke.

Značenje sure Kadr bi moglo biti ovako: Noć Kadra je bolja od hiljadu mjeseci u počasti, vrijednosti, veličini sevapa i nagrade. Iz ovih prerhodnih dokaza možemo uvidjeti neke blagodati, počasti i vrijednosti noći Kadra:...


Objava Kur`ana


U ovoj noći je objavljen Kur`an: "Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadra." (Prijevod značenja, Kadr 1) Noć koja je opisana kao blagoslovljena, kako je to došlo u suri Duhan: "Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo." (Prijevod značenja, Duhan 2-3) "Kur`an, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla." (Prijevod značenja, Bekare-185)

Uzvišenost noći Kadra


Na ovo ukazuje jezički način koji je u obliku pitanja: "A šta ti misliš da je noć Kadr?" (Prijevod značenja, Kadr, 2) Pitanje koje ustvari ukazuje na uzvišenost, veliko značenje i počasti.

Bolja od hiljadu mjeseci


Ova noć je bolja od hiljade mjeseci u kojim nema noći Lejletu-Kadr: "Noć Kadra je bolja od hiljadu mjeseci." (Prijevod značenja, Kadr, 3). U svojoj časti, vrijednosti i mnoštvu nagrade. I ona je zbog toga razlog da se muslimanu,koji je provede u ibadetu vjerujući i nadajući se nagradi, bude oprošteno prethodno učinjeno.

Silazak Meleka


"Meleki i Džibril s dozvolom Gospodara svoga spušraju se u njoj zbog odluke svake." (Prijevod značenja, Kadr, 4) U njoj je silazak meleka na zemlju koji ne silaze osim sa dobrom, berićetom i milošću.
"Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane." (Prijevod značenja, Kadr 5) U njoj je sigurnost od svakog problema, zla i straha. Zbog velikog broja onih se oslobađaju od vatre i njenog azaba zbog ibadeta kojeg čine.
Čitava sura je objavljena povodom Lejletu-Kadr, u kojoj se pojašnjava njena blagodat, počast i vrijednosti.
"U kojoj se svaki mudri posao riješi."(Prijevod značenja, Duhan, 2) Predaje se u ovoj noći iz Lehfi-Mahfuz melecima godišnja odredba i šta će se desiti u njoj po pitanju ljudskih životnih doba i opskrbe.

Oprost grijeha


Rekao je Poslanik, salallahu alejhi ve selem: "Ko provede Lejletu Kadr vjerujući i očekivajući nagradu, biće mu oprosteno pretdhodo učinjeno." (Buhari 37, Muslim 759) Onom ko provede Lejletu Kadr u ibadetu vjerujući u njenu vrijednost, nadajući se onome što je kod Allaha, biće mu oprošteni mali grijesi mimo velikih. (Šerhu Muslim)

VRIJEME LEJLETUL-KADRA

Islamski pravnici su se razišli na mnoštvo mišljenja po pitanju tačnog određivanja noći Kadra. Toliko, da je Ibnu Hadžer u svome djelu "Fethu Bari" spomenuo čedrdeset i šest mišljenja. (Fethu Bari kod hadisa br. 2022) Ali, ono što je sigurno je da je noć Lejletul-Kadr u Ramazanu, u zadnjih deset noći, u parnim ili neparnim. A od jačih mišljenja je da je ona u neparnim noćima, tako da je rekao Ibnu Hadžer: "To je preovladavajuće mišljenje, što je mišljenje Ebu Sevra, Meznija, Ibnu Huzejme i grupe učenjaka. Uzimajući kao dokaz hadis Aiše: "Tražite noć Lejletul-Kadr u zadnjih deset neparnih noćiju Ramazana." (Buhari 2017) Ili još preciznije, u dvadeset i sedmoj noći, što je mišljenje nekolicine ashaba od kojih su:Ibnu Abas, Ubej ibn Kaab i drugi, kao i mišljenje Ahmeda, predaja od Ebu Hanife, Ibnu Hazma (Fethu Bari) i u novije vrijeme Šejha Albanija (Risale Kijamu Ramadan).

MUDROST RAZILAŽENJA

Rekao je Imam Begavi, pojašnjavajući mudrost razilaženja u tačnom određivanju noći Lejletu-Kadr: "Uopšteno, Allah je ostavio nejasnom ovu noć ovome ummetu kako bi se potrudili u ibadetu u noćima ramazana želeći je doživjeti. Kao što je Allah skrio sat u kojem se uslišavaju molbe ptekom, kao što je skrio "srednji namaz" između pet namaza, Svoje najuzvišenije ime, Svoje zadovoljstvo sa pojedinim ibadetima kako bi težili svim njima, Svoju ljutnju na određene grijehe kako bi se ih klonili sviju, kao što je skrio Sudnji dan kako bi se trudili u ibadetima pazeći se od njegovog nastupanja." (Vahatu Iman 2/178).

KAKO PROVESTI LEJLETUL-KADR

Naš primjer u ovoj mubarek noći bi trebao biti kao primjer Ebu Bekra, Alah bio sa njim zadovoljan, u natjecanju u činjenu dobrih djela, njenoj veličini iako se oblici ibadeta ove noći razlikuju od ibadeta koje je činio Ebu Bekr. Rekao je Enes ibnu Malik, Allah bio sa njim zadovoljan: "Klanjao je Poslanik jednog dana sa svojim drugovima sabah namaz, zatim se usmjerio prema njima, pitajući ih: "Ko je od vas osvanuo posteći?" Reče Omer: "Zanoćio sam, Božiji Poslaniče, sa nijetom da ne postim, tako da ja ne postim." Reče Ebu Bekr: "Zanoćio sam, Božiji Poslaniče, sa nijetom da postim, tako da ja postim." Zapita poslanik: "Ko je od vas danas posjetio bolesnika?" Reče Omer: "Božiji Poslaniče, klanjao sam sa tobom sabah i nisam se odatle pomakao." Reče Ebu Bekr: "Obaviješten sam jučer da je brat Abdurrahman ibnu Avf bolestan, pa sam ga posjetio prije sabah namaza." Zapita Poslanik: "Ko je od vas nahranio siromaha?" Reče Omer: "Božiji Poslaniče, klanjao sam sa tobom sabah i nisam se odatle pomakao." Reče Ebu Bekr: "Izašao sam od Abdurrahman ibnu Avfa i našao sam kod Abdurrahman ili Abdula ibnu Ebu Bekra komad hljeba od ječma, kojeg sam uzeo i sa njim nahranio siromaha." Rekao je tada Poslanik: "Ti, o Ebu Bekre, raduj se džennetu." Reče Enes: "Uzdahnuo je Omer tako da se čuo glas. Gdje mu je rekao Poslanik riječ sa kojom je bio zadovoljan. Da bi rekao Omer: "Nisam se natjecao sa Ebu Bekrom u dobru, a da me nije pretekao." (Tuhfetu Es-Sidik, Ibnu Belban) Dakle, ovu noć treba provesti u različitim oblicima ibadeta kao što je: Čitanje Kur`ana, noćni namaz, traženje oprosta, pokajanje, dova itd. I ne samo to, već moramo to činiti u jačoj i većoj formi. Jer je Poslanik znao probditi cijelu noć i trudio se je u zadnjih deset noći koliko se ne bi trudio u drugima. Međutim, moramo obratiti posebnu pažnju na teraviju i noćni namaz: "Ko provede Lejletu-Kadr vjerujući i očekivajući nagradu, biće mu oprošteno pretdhodo učinjeno." (Buhari 37, Muslim 759) Klanjajući pojedinačno ili u džematu u svojoj kući ili mesdžidu, što je bolje. Rekao je Poslanik, salallahu alejhi ve selem: "Ako čovjek klanja sa imamom sve dok ne završi, upisuje mu se noćni namaz." (Ahmed, Ebu Davud, hadis sahih, Sahihu Džamia, 1615, Albani)

I da čovjek provede cijelu Lejletu-Kadr klanjajući, ne bi bilo previše. Potom dova u ovoj blagoslovljenoj noći. Čovjek treba da moli Allaha puno u namazu ili van njega. Mada je dova u namazu bolja, naročito ona na sedždi, kada je čovjek najbliži svom Gospodaru. Moleći dovama koje su spomenute u Kur`anu i sunnetu kao i dovom na koju je Poslanik ukazao Aiši, kada ga je pitala: "Ukoliko saznam za Lejletul-Kadr, šta da kažem u njoj?" Odgovara joj, salallahu alejhi ve selem: "Reci: "Gospodaru moj, zaista si Ti Onaj koji praštaš i voliš oprost, pa mi oprosti." (Tirmizi, Ibnu Madže, hadis sahih, Silsiletu Sahihe 3337, Albani) Ili da moli čovjek za stvari koje se tiču njega ili njegovih bližih, ili cijelog ummeta. Ko je bolestan, da moli za izliječenje, ko je siromah da moli za bogastvo. Dok smo svi mi u potrebi za oprostom i tevbom, tako da svi možemo moliti za to, jer ko zna, možda da nas obuhvati ovaj hadis: "O ti koji želiš dobro, približi se, a ti koji želiš zlo, udalji se, a Allah oslobađa od vatre svake noći." (Tirmizi, Ibnu Madže, Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džamia 2170, Albani)

Molim dragog Allaha da nas oslobodi od vatre. Kao što bi bilo lijepo kada bismo činilu dovu u zadnjoj trećini noći zbog vrijednosti toga vremena .

Rekao je Poslanik, salallahu alejhi ve selem: "Silazi naš Gospodar na nebesa dunjaluka u zadnjoj trećini noći i govori: "Ko Mi dovi, pa da mu se odazovem, ko nešto traži od mene pa da mu dadnem, i ko traži oprost od Mene, pa da mu oprostim." (Buhari 1145 I Muslim 758) Kao što se prenosi od nekih ispravnih prethodnika da su se pripremali za ovu noć tako što bi se kupali, mirisali i oblačili lijepu odjeću. Temim Edari je posjedovao ogrtač vrijedan hiljadu dirhema kojeg bi oblačio u noći za koju je prepostavljao da je Lejletul-kadr. Ibrahim Nehai bi se kupao svake noći zadnjih deset noći Ramazana. A Enes ibnu Malik bi se dvadeset i četvrte noći kupao, mirisao i oblačio ogrtač." (Vahatu Iman)

POSLANIKOV PRIMJER

Poslanik je naš uzor u svim oblastima života; akidi, ibadetu, međusobnim odnosima i ponašanju, ahlaku i drugom. Osnov za ove riječi nalazimo u Allahovim riječima: "Vi u Alahovom poslaniku imate divan uzor." (Prijevod značenja, Ahzab, 21) Plemeniti ashab Ebu Zerr nam prenosi Poslanikovu praksu u zadnjih deset neparnih noćiju Ramazana: "Postili smo sa Poslanikom ramazan, i nije klanjao sa nama ništa od toga mjeseca osim kada je preostalo sedam noći ramazana, klanjao je sa nama sve dok nije prošla trećina noći. A kada je nastupila šesta preostala noć, nije klanjao sa nama.
Kad je nastupila peta preostala noć klanjao je sa nama sve dok nije prošla polovina noći. Rekao sam mu: "O Božiji poslaniče, kada bi ostatak noći proveli klanjajući," odgovara mi: "Ako čovjek klanja sa imamom sve dok ne završi upisuje mu se noćni namaz." Preostalu četvrtu nije klanjao sa nama. Kada je nastupila treća preostala noć iskupio je svoju porodicu, žene i ljude i klanjao je sa nama, gdje smo se uplašili da nam ne prođe Felah. Biva upitan: "Šta je felah". Reče: "Sehur," i nije klanjao sa nama ostatak Ramazana." (Hadis sahih, Sahihu Ebu Davud 1245, I Irvau Galil 447 )

I na kraju mi ne preostaje osim da citiram po drugi puta hadis: "O ti koji želiš dobro, približi se, a ti koji želiš zlo, udalji se, a Allah oslobađa od vatre svake noći." (Tirmizi, Ibnu Madže, Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džamia 2170, Albani ) Moleći Allaha da nas učini od njih.

AMIN



 

Obren Petrovic
24sata.info on 09/14/2008 at 4:36am (UTC)
 Obrenu Petroviću zamjeraju što je otvorio "najveću džamiju na Balkanu"
u SJENINI

on 10-09-2008 08:47


Sva sela u kojima mahom žive Bošnjaci povratnici u regiji Doboj, samo dan nakon otvaranja džamije u selu Sjenina bila su bukvalno zatrpana lecima koja na kojima je napisano nekoliko rečenica koje su mještane ostavile bez riječi.
Iz tih nekolikorečenica više nego jasno se može vidjeti sav bijes i ogorčenje zbog toga što je aktuelni načelnik Opštine Doboj Obren Petrović zajedno sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Harisom Silajdžićem, otvorio novosagrađenu džamiju.

Iz sadržaja letka da se primijetiti da je ogorčenje tim veće što je džamija otvorena istog dana kada je pravoslavno stanovništvo slavilo praznik svetog Iliju.

Na letku je doslovno napisano - "Dok mi Srbi pravoslavci slavimo jedan od najsvetijih hrišćanskih praznika Svetog Iliju gromovnika, odlazeći načelnik Opštine Obren Petrović u prisustvu osvjedočenog najvećeg neprijatelja srpstva Harisa Silajdžića, otvara najveću džamiju na Balkanu!"

Mještani dobojskih sela kažu da su leci bacani iza ponoći nakon što je džamija otvorena. Sumnja se da su bacani iz automobila koji su bili u pokretu, a pretpostavlja se da je izbačeno između pet i deset hiljada letaka.

Zanimljivo je da ni jedan letak nije bačen u gradu. Lokalno stanovništvo pretpostavlja da iza svega stoji ozrenski Ravnogorski četnički pokret.





 

Ponašanje u džamiji
mU$A on 09/13/2008 at 6:11am (UTC)
 3.1. Priprema i odlazak u džamiju
Uzvišeni Allah upućuje vjernike da se lijepo obuku kada idu u džamiju, što znači da obuku lijepu i čistu odjeću koju posjeduju: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! (El-E'raf, 31)

Samo kretanje prema džamiji radi obavljanja namaza predstavlja dobro djelo za koje Uzvišeni obilno nagrađuje čovjeka. Naime, Ebu Hurejre, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: Onome ko uzme abdest kod svoje kuće i zatim se uputi ka nekoj Allahovoj kući radi obavljanja jednog od Allahovih propisa (namaza), svakim njegovim jednim korakom bit će mu grijesi brisani, a svakim drugim stepeni uvećavani.[27]

Poslanik, s.a.v.s. savjetuje svoje sljedbenike da bez žurbe, lagahnim hodom idu prema džamiji. Od Ebu Katade se prenosi: Taman kad smo se spremali stupiti u namaz s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. začu se nekakav metež i on nas u čudu zapita: "Šta vam je!?" Rekoše mu: "Požurismo radi namaza". Poslanik im odgovori: "Ne činite to! Ako ste došli radi namaza, prilazite smireno. Obavite dio na koji ste prispjeli, a nadoknadite dio na koji ste zakasnili!"[28]

3.2. Ulazak u džamiju, klanjanje nafile tehijjetu-l-mesdžid i izlazak iz džamije
U džamiju se ulazi najprije desnom nogom. Pri tome je sunnet proučiti dovu koju je preporučio Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Allahummeftah lije ebvabe rahmetike (Allahu moj, otvori mi vrata Svoje milosti!).[29]

Po ulasku u džamiju preporučeno je (mendub) klanjati dva rekata nafile koja se zove tehijjetu-l-mesdžid, na osnovu preporuke Allahovog Poslanika, s.a.v.s. koju prenosi Ebu Katade, r.a.: Kada neko od vas uđe u džamiju, neka ne sjeda dok ne obavi namaz od dva rekata.[30]

Iz džamije nije dovoljeno, bez prijeke potrebe, izlaziti neobavljenog namaza nakon što se prouči ezan, na osnov hadisa kojeg prenosi Ebu eš-Ša'sa, r.a.[31]

Pri izlasku iz džamije prednost se daje lijevoj nozi, a mendub je pri tome proučiti slijedeću dovu: Allahumme inni es'eluke min fadlike (Allahu moj, molim Ti se za dobrotu Tvoju!).[32]

Ukoliko džamija ne posjeduje posebne ulaze za muškarce i žene, lijepo je da se prilikom ulaska džemata u džamiju da prednost muškarcima, a prilikom izlaska ženama, s obzirom na raspored safova.

3.3. Neometanje drugih klanjača
Da bi boravak u džamiji bio prijatan i da bi se osigurali optimalni uvjeti za koncentraciju vjernika prilikom obavljanja ibadeta, Allahov Poslanik, s.a.v.s. je tražio da se džamije namirišu petkom prije obavljanja džume, a da se vjernici okupaju.[33]

Također, Poslanik je tražio od svojih sljedbenika da ne ulaze u džamiju ukoliko su jeli crveni ili bijeli luk i prasu, kako bi se iz džamije eliminisali neprijatni mirisi koji bi mogli uznemiravati druge klanjače.

Prilikom obavljanja namaza i učenja Kur'ana vjernik treba voditi računa o tome da ne ometa druge klanjače i ne remeti red u džamiji.

Nije dozvoljeno prolaziti ispred osobe koja klanja u džamiji, što znači da je treba zaobići ili sačekati dok ona preda selam. Allahov Poslanik, s.a.v.s. je kazao: Kada bi prolaznik ispred klanjača znao šta ga čeka (od kazne), bolje bi mu bilo da sačeka četrdeset, negoli da prođe ispred njega. Ebu en-Nadr, r.a. je rekao: Ne znam da li je kazao: četredeset dana, četrdeset mjeseci ili četrdeset godina.[34]



3.4. Slušanje učenja Kur'ana i hutbe hatiba
Često se dešava da ljudi međusobno razgovaraju u džamiji dok imam ili neko drugi uči naglas Kur'an. Ovakvo ponašanje je suprotno naredbi Uzvišenog Allaha koji kaže: A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.[35]

Razgovor u džamiji nije dopušten također u vrijeme hutbe, jer se na taj način poništava sevap i nagrada za džumu-namaz. Allahov Poslanik, s.a.v.s. kaže: Ako, dok imam petkom uči hutbu, kažeš svome drugu: "Šuti!", postupio si neprilično.[36]

Kada se oglasi klanjanje namaskog farza ikametom, nema klanjanja drugog namaza (nafile i sl.), niti razgovora, već je obaveza pristupiti džematu i obaviti propisani namaz. Ebu Hurejre, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: Kad se prouči ikamet, nema klanjanja drugog namaza osim propisanog.[37]



3.5. U džamiji nema rezervisanih mjesta
Već smo ukazali na propise oko formiranja safova u džamiji ili mesdžidu. Na osnovu tih propisa i hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: Neka čovjek ne podiže drugu osobu sa mjesta gdje je sjela da bi on tu sjeo, nego napravite mjesta i raširite se međusobno[38], možemo zaključiti da u džamiji nema rezervisanih mjesta za klanjanje, već da su vjernici dužni da naprave prostora jedni drugima a ne da "čuvaju svoje mjesto" zarad vlastitog komoditeta i nauštrb pravilnog obrazovanja safova i drugih klanjača.

Zaključak


S obzirom na to da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon učinjene hidžre (seobe iz Mekke u Medinu), u okviru aktivnosti na planu izgradnje i učvršćenja zajednice muslimana (umme), prednost dao izgradnji džamije, možemo zaključiti da je podizanje džamija i održavanje njihove funkcionalnosti kolektivna obaveza zajednice muslimana. Iz Kur'ana i prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. proizilazi da ne treba odobriti izgradnju džamija koje imaju za cilj razbijanje i rastrojstvo džemata.

Džamije su, prije svega, objekti u kojima se organiziraju i sprovode različiti vidovi ibadeta, prije svega zajedničko obavljanje namaza i učenje Kur'ana. Pored toga, džamije imaju zadaću da podignu nivo naobrazbe kod muslimana kako na područjima islamskih znanosti, tako i u svim drugim vidovima korisnog znanja te da djeluju na odgojnom i kulturnom uzdizanju zajednice (džemata).

U džamijama je neophodno stvoriti optimalne uvjete za skoncentrisano i skrušeno obavljanje ibadeta i zikra, kao i za sticanje i obogaćivanje znanja. Stoga vjernik ima obavezu da, poštivanjem šerijatskih normi ponašanja u džamiji, održava red i disciplinu unutar nje omogućavajući tako i sebi i drugim članovima džemata ostvarenje ciljeva namaza i ostalih ibadeta i aktivnosti koji se odvijaju u džamiji.


--------------------------------------------------------------------------------

[1] Et-Tevbe, 18.

[2] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), sažetak sačinio: Zekijuddin el-Munziri, prijevod: Muhamed Mrahorović (...), El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 126.

[3] Buharijina zbirka hadisa (sažetak), sažetak sačinio: Abdullatif ez-Zubejdi, prijevod: Mehmedalija Hadžić, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 139.

[4] Et-Tevba, 107-108.

[5] El-Bekare, 114.

[6] Dovoljno je spomenuti ajet u kome Uzvišeni kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste (El-Bekare, 222) i ukazati na brojne hadise posvećene pitanjima čistoće, abdesta, gusula itd.

[7] Muhammed b. Isma'il es-San'ani, Subulu's-selam, preveo: Omer Nakičević, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2003, tom I, str. 499.

[8] Ibid, str. 518.

[9] Ibid.

[10] Ibrahim Džananović, "O imamu i džematu", Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, br. 26, str. 12.

[11] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, prijevod: mr. Zuhdija Hasanović ... , Haris Grabus, Sarajevo, 2002, tom I, str. 320-321.

[12] Ibid, str. 80.

[13] Ibid, str. 81.

[14] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 108.

[15] A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 85.

[16] I. Džananović, "O imamu i džematu", str. 12.

[17] Sahibi uzur je osoba kojoj stalno iz tijela izlazi nešto što kvari abdest. To je slučaj sa ženom koja ima istihazu, odnosno krvarenje mimo menstruacije i poslijeporođajnog krvarenja, osobom kod koje neprestano curi krv iz nosa ili rane, osobom koja ne može držati mokraću, osobom koja ne može kontrolisati ispuštanje vjetrova i sl. Uvjet je da uzur (isprika) potraje cijelo jedno namasko vrijeme, tako da ne bude dovoljno vremena da se obave abdest i namaz, a da se u njemu ne pojavi ono što kvari abdest. Dotična osoba će se smatrati sahibi uzurom sve dotle dok joj se u svakom namaskom vremenu bude javljao uzur, pa makar jedanput.

[18] A. M. Tuhmaz, nav. djelo str. 144-145.

[19] I. Džananović, "O imamu i džematu", str. 12-13.

[20] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 135.

[21] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str 138.

[22] Ibrahim Džananović, "Namaz u džematu i naklanjavanje jednog ili više propuštenih rekata", Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, br. 27, str. 6.

[23] I'tikaf podrazumijeva povlačenje u džamiju i boravak u njoj određeno vrijem radi ibadeta Uzvišenom Allahu. Ženske osobe i'tikaf mogu sprovoditi i u svojoj kući. Dužina trajanja i'tikafa nije precizirana. I'tikaf se najčešće prakticira u posljednjoj trećini mjeseca ramazana, na osnovu prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Više o ustanovi i'tikafa vidi: Ibrahim Džananović, "I'tikaf", Muallim, Udruženje ilmijje u SRBiH, Sarajevo, 1991, br. 7, str. 6.

[24] Refik Ćatić, "Mogu li džamije biti narodni univerziteti?", Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997, br. 60, str. 26.

[25] M. es-San'ani, nav. djelo, str. 508.

[26] A. M. Tuhmaz, nav. djelo str. 153-154.

[27] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 127.

[28] Ibid, str. 127-128.

[29] Ibid, str. 128.

[30] M. es-San'ani, nav. djelo, str. 519.

[31] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 129.

[32] Ibid, str. 128.

[33] M. es-San'ani, nav. djelo, str. 277-278.

[34] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 166-167.

[35] El-E'raf, 204.

[36] Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 195.

[37] Ibid, str. 134.

[38] M. es-San'ani, nav. djelo, Daru-l-kutubi-l-'ilmijje, Bejrut, 1988, tom IV, str. 282-283.

 

Imovina na koju se daje zekat
mU$A on 09/13/2008 at 5:52am (UTC)
 
Zekat je jedan od pet temeljnih ibadeta. Obaveza davanja zekata propisana je Kur'anom i sunnetom o čemu postoji i saglasnost (idžma) uleme. Budući je riječ o temeljnom ibadetu, njegovo davanje čini da nada u Allahovu milost bude objektivna i davalac zekata ima pravo i može realno očekivati da će mu se Allah, dželle šanuhu, smilovati, uputiti ga na Pravi put i biti mu vodič na ovom i budućem svijetu. Izbjegavanje davanja zekata, s druge strane, povlači za sobom dunjalučku i ahiretsku sankciju zavisno od razloga neizvršavanja ovog farza. Negiranje obaveze zekata ima za posljedicu da dotično lice gubi status muslimana, izlazi iz dina i sankcioniše se kaznom predviđenom za murtata. Lice koje zbog škrtosti, nemara i sl., priznajući da je zekat stroga obaveza (farz), ne izdvaja ga iz svoje imovine, ima status muslimana velikog grješnika, kojem se u islamskoj državi silom uzima zekat i konfiskuje dio imovine. Iako je zekat temeljni ibadet, bosanskohercegovački muslimani slabo ili gotovo nikako izdvajaju zekat iz svoje imovine. U dosta slučajeva riječ je o nepoznavanju vjerskih propisa, pa se tako akcija prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra svela na paušalno davanje sadekatu-l-fitra, razumijevajući i to davanje kao dobrovoljnu sadaku. Drugi razlog jeste bojazan od "umanjenja" imovine izdvajanjem njenog jednog dijela. To je pak odraz jednog većeg i ozbiljnijeg problema, tj. nevjerovanja u istinitost kur'anskog ajeta da se izdvajanjem zekata čisti imovina i davalac zekata ili, opet primjera radi, odraz nevjerovanja u istinitost riječi Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, da se izdvajanjem zekata imovina osigurava i uvećava. Zekat je obavezno izdvajanje određenog dijela imovine pod određenim uvjetima. Jedan dio tih uvjeta odnosi se na samu ličnost davaoca, jer zekatu ne podliježe nemusliman, ne uvjetuje se njegovo punoljetstvo, mentalo zdravlje i sl., dok se drugi dio uvjeta tiče imovine koja podliježe obračunu i izdvajanju zekata. U ovom kratkom prikazu bit će govora o uvjetima za imovinu na koju se daje zekat.

1. Potpuno vlasništvo
Sam pojam potpuno vlasništvo je pravni termin. Naime, u islamskom učenju samo je Allah Uzvišeni vlasnik, posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji. On, Stvoritelj posjeduje sve, ne samo imovinu već i ljudske živote. On je Taj Koji čovjeku u posjed i na upravljanje daje dio Svoje imovine. Međutim, termin potpuno vlasništvo prihvatili su pravnici s ciljem da označe imovinu kojom čovjek slobodno, potpuno raspolaže, upravlja i koristi je. Prema hanefijskim pravnicima potpuno vlasništvo znači mogućnost posjedovanja i korištenja imovine. U slučaju postojanja zapreke kod jednog od ova dva uvjeta na tu imovinu ne daje se zekat. Ovim uvjetom izuzeta je imovina koja je u vlasništvu države, jer nijedan pojedinac ili određena grupa nema ekskluzivno i isključivo pravo vlasništva nad tom imovinom. Prihodi koje država ubire: porezi, takse, zekat i sl. pripadaju svim građanima. U slučaju zekata, država, odnosno, vlast je ta koja odabire, šalje prikupljače i distributere zekata, vrši nadzor nad njihovim radom i bilo bi apsurdno da isti ubiru zekat iz fonda koji su sami punili jer se taj zekat ne prikuplja da bi se pohranjivao i nagomilavao, već da se dijeli Kur'anom određenim kategorijama. Isti je odnos i prema imovini koja je u javnom vlasništvu ili dobru svih ljudi, ummeta. Vakufska imovina ne podliježe obavezi izdvajanja zekata jer je dobro ummeta, npr. vakufski korisnici prema odredbi vakifa su siromasi, medrese, jetimi i sl., a ne određena lica. Izuzetak je u slučaju da je riječ o evladijet vakufu. U tom slučaju nasljednici vakifa kao korisnici vakufskih dobara ako ispunjavaju i ostale uvjete za izdvajanje zekata, podliježu obavezi davanja zekata, jer bez obzira što je riječ o vakufu, odnosno njegovoj specifičnoj vrsti, određeni su nasljednici vakifa kao direktni korisnici vakufskih dobara. Pod potpunim vlasništvom podrazumijeva se ona imovina koja je stečena na halal - islamski dozvoljen način. Imovina stečena na islamski nedozvoljen način: krađom, otimačinom, prevarom, uzurpacijom, kockom i sl. ne ubraja se u legalno vlasništvo i kao takva ne podliježe zekatu pa se treba vratiti njenom stvarnom vlasniku, ako je poznat, a ako nije, onda je u potpunosti podijeliti. U cilju zaštite imovine od krađe i nelegalnog prisvajanja pravnici kažu da čak i prihvatanje zekata iz takve imovine, znajući da je riječ o nelegalno stečenoj imovini, proizvodi negativne posljedice. Posjedovanje ili raspolaganje tuđom imovinom, također, ne povlači za sobom obavezu izdvajanja imovine jer trenutni posjednik nije njen stvarni vlasnik. Čovjek koji čuva tuđi zalog, iako je ovaj takve prirode da se na njega daje zekat, nema obavezu izdvajanja zekata na taj zalog. Ni lice koje je položilo zalog nije dužno izdvojiti zekat na njega, uvažavajući činjenicu da taj zalog nije u njegovom potpunom vlasništvu, jer ga ne može koristiti, odnosno, raspolagati sa njim. Lice koje je opterećeno dugom nije dužno davati zekat na dug. Prilikom obračunavanja iznosa zekata, ako takvo lice posjeduje imovinu na koju je dužno dati zekat, iz obračuna zekata izuzet će dug koji treba vratiti, npr. ratu stambenog kredita, pa će na preostalu imovinu, kao smo ranije rekli, obračunati i izdvojiti zekat. Ako čovjek posjeduje imovine u visini nisaba i uz ostale uvjete, ali taj nisab okrnji vraćanje duga, nije dužan dati zekat. Propis je da davalac duga izmiri obavezu zekata jer je vlasnik te imovine, a ne lice koje je pod dugom. Kada bi propis glasio da je dužnik dužan izdvojiti zekat na dug koji je preuzeo, to bi značilo da je to lice dodatno opterećeno, a u slučaju da su i dužnik i davalac duga dužni dati zekat, to bi pak značilo da se na istu imovinu daje dupli iznos zekata, što nije propisano. Davalac duga obavezan je izdvajati zekat i prilikom obračunavanja zekata zbrajati ga sa svojom ostalom imovinom u slučaju da je u stanju povratiti svoj dug. Ako mu dužnik kaže da dug može vratiti kad god ovaj zatraži to ima tretman kao da je taj dug u njegovom posjedu, potpunom vlasništvu, i da njime može potpuno raspolagati: da ga vrati ili pak da ga ostavi na čuvanje kod dužnika. Međutim, pravnici su zauzeli različite stavove o pitanju kada davalac duga nije u stanju vratiti svoj dug, poput današnje situacije, kada veletrgovci nisu u stanju naplatiti izdatu robu. U ovakvom slučaju, uvjet potpunog vlasništva štiti lice koje je dalo dug, izdalo robu i sl. na taj način što se iz obračunavanja zekata izuzima dug koji ne može da naplati, jer je takvo lice samo fiktivni vlasnik stredstava koja potražuje, a ne njihov stvarni vlasnik. U slučaju da nakon godina potraživanja, bez obzira da li je riječ o godinama ili decenijama, uspije naplatiti svoj dug ili potraživanje dužan je dati zekat. Ulema se razilazi o pitanju na koliko se godina odnosi ova obaveza. Iako ima pravnika koji smatraju da za svaku propuštenu godinu lice koje je naplatilo svoja potraživanja ima obavezu izdvojiti zekat, prihvaćenija su dva druga stava, i to: hanefijske pravne škole da zekat treba dati samo za jednu, proteklu godinu, odmah po naplati duga, i stav šafijske i hanbelijske škole, po kojem treba proći godinu dana od naplate duga pa tek onda da se izdvoji zekat na ta sredstva jer je tek u toj godini vlasnik te imovine imao potpuno vlasništvo nad njom. Uvjetom potpunog vlasništva štiti se vlasnik imovine koji iz određenih razloga nije stvarno mogao raspolagati svojom imovinom. Tako kupac koji je kupio, a nije preuzeo imovinu koja podliježe obračunavanju zekata, neće dotičnu imovinu obračunavati jer nije prešla u njegovo potpuno vlasništvo.

2. Rast, uvećanje
Ovim se uvjetom bitno određuje karakter i priroda same imovine koja podliježe obračunu zekata. Zekat se daje na imovinu koja se umnožava, raste, uvećava, što je jedno od jezičkih značenja samog pojma zekat. Ovdje nije riječ samo o imovini koja se po svojoj prirodi umnožava, poput stoke, ili raste, poput poljoprivrednih proizvoda, nego i o imovini koja se potencijalno može uvećati, poput novca, zlata i srebra. To pak s druge strane, znači da imovina koja inače podliježe zekatu, a nije oplođena, podliježe obračunu zekata iako je njen vlasnik nije oplođavao. Prema tome, ovim uvjetom stimulišu se direktno stalna ulaganja sredstava jer bi, u protivnom, imovina sama sebe jela. Drugi važan momenat koji se nameće ovim uvjetom jeste to da se uvažava činjenica o mogućem propadanju, gubitku ili bankrotu, jer nasuprot rastu i uvećanju stoji smanjenje i gubitak. Zemljoradnik kojem suša, poplave ili druge nepogode unište usjeve, iako je zasijao hektare i hektare zemlje, nije dužan izdvajati zekat samo na osnovu činjenice da je zemljoradnik, već na osnovu činjenice da nema nisaba i da nije došlo do uvećanja nego očitog gubitka. Uvjetujući rast imovine na koju se daje zekat pravnici su razumjeli da je cilj ovog propisa i želja Zakonodavca da se zaštiti vlasnik od preopterećenja obavezama na taj način što se izuzima određena vrstu imovine kod koje postoji određena zapreka u njenom raspolaganju, te je objektivno onemogućen rast, odnosno profit. Prema ovome, ovaj uvjet je vrlo blizak prethodnom i u određenom aspektu ga nadopunjuje. Ovdje se kao primjer može navesti svaki oblik fiktivnog vlasništva, jer u takvom slučaju nije moglo doći do raspolaganja, korištenja, odnosno uvećanja imovine. Takav je slučaj sa imovinom bosanskohercegovačkih štediša koji od svoje ušteđevine imaju samo bankovnu knjižicu. Bez obzira na saldo koji je upisan na njoj, stvarno je pitanje da li će njen vlasnik imati mogućnost da u posjed vrati svoju ušteđevinu. Isto je i s imovinom u manjem bh. entitetu, gdje su Bošnjaci pred progone sa svojih ognjišta zakopavali novac. Neki taj novac nisu uspjeli naći ili znaju gdje je, ali iz sigurnosnih razloga ne mogu otići po zakopano blago. Sličan je slučaj i sa uzurpiranom i oduzetom imovinom. Vlasnici eksproprisane imovine, koja inače podliježe obračunu zekata, sve dok je ne budu u mogućnosti vratiti u svoj posjed, nisu dužni davati zekat na nju. Lice kojem je oduzeta zgrada, stambeni objekat za izdavanje stanova, neće davati zekat na takvu imovinu sve dok država ne vrati objekat u vlasništvo stvarnom vlasniku. Ovaj je uvjet proistekao iz sunneta Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, i prakse ashaba i njime se odgovara na pitanje da li zekatu podliježe imovina koju je Alejhi-s-selam naveo u hadisu ili je putem tih hadisa i prakse koja je slijedila ustanovljen princip koji se treba slijediti kod pitanja koja imovina podliježe obavezi davanja zekata. Ako bi se prihvatio princip da je samo ona imovina spomenuta u hadisu ili praksi Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, podložna obračunu zekata, onda bi njena lista bila vrlo mala. Drugo, bile bi opterećene samo određene kategorije društva ili određena zanimanja. U skladu s ovim stavom zekat bi davali, recimo, poljoprivrednici i stočari, a bili bi izostavljeni investitori, tj. samo bi se prvi tretirali bogatim a drugi ne, što je apsurd! Ako vlasnik s određenim biznisom ostvaruje dobit, uvećava svoj kapital, ostvaruje dobru zaradu ili prima plaću, iznad nisaba i ostalih potreba, dolazi do faktičkog uvećanja i rasta, i ta dobit ili plaća postaje predmetom obračuna zekata, ako ispunjava ostale uvjete.
3. Osnovne potrebe
Obavezi izdvajanja zekata ne podliježe svaka imovina. Bez obzira što lice posjeduje kuću u kojoj stanuje i što je ona njegovo vlasništvo i, naravno, ima tretman imovine, ona ne podliježe obračunavanju zekata jer spada u osnovne životne potrebe. Pod pojmom osnovnih potreba ne ubrajaju se želje i prohtjevi. Pravnici su nastojali definirati ovaj uvjet, što predstavlja poteškoću, s obzirom da se ovim uvjetom indirektno govori o životnom standardu muslimana ili socijalnom limitu, a on je vezan za mnoge čionioce. @ivotni je standard različit, sa stanovišta mjesta, vremena, jer potrebe pređašnjih generacija nisu identične potrebama savremenog čovjeka. Osnovne su potrebe duboko uvjetovane mjestom, običajem, ekonomskim standardom države u kojoj živi te bi se one mogle definirati na lokalnom, odnosno nacionalnom nivou. Također, važan momenat jesu induvidualne potrebe pojedinca koje su rezultat njegova zanimanja, obrazovanja i sl. Potrebe jednog stolara i arhitekte nisu identične! Mnogobrojna su konkretna pitanja da bi ih se nabrajalo, međutim riječ je o uvjetu kojim se želi osigurati visoki životni standard. Bilo bi iluzorno nabrajati pojedinačne slučajeve jer zahtijevaju konkretan uvid. Automobil danas spada u osnovne potrebe, dok pitanje posjedovanja drugog automobila može biti predmet obračunavanja zekata, ali i ne mora. U koju svrhu je kupljeno? Ko ga vozi? To je navelo neke autore da forma pitanja glasi: "Da li posjedujete automobila više nego broja vozača u vašoj porodici?" Ovim pitanjem ispituje se konkretna potreba dotičnog lica, jer ako je više automobila nego vozača, to znači da posjedovanje viška nadmašuje okvire osnovne potrebe i tretira se luksuzom. U osnovne životne potrebe pravnici ubrajaju, prije svega, ono što stvarno štiti ljudski život, a to je: stanovanje, nafaka, odjeća i obuća, zimska i ljetna, oružje za odbranu, jer bi u protivnom čovjek ugrozio vlastiti život i život svoje porodice. Zatim, navode se potrebe koje indirektno ugrožavaju život dostojan čovjeka. U prvom redu ono što opterećuje čovjeka jeste dug, jer čovjek ima obavezu vraćanja duga prije nego što izdvoji zekat, a ako mu ostane imovine za zekat, nakon što vrati dug, osigura životne potrebe sebi i svojoj porodici, dat će zekat. U slučaju da ne vrati dug, odlazi u zatvor i time je upropašten, kako on tako i porodica, a povrh toga dolazi do prinudne naplate duga čime gubi i imovinu. Zatim, navode se alati kao sredstva koja ulaze u osnovne potrebe. Njima zanatlija, ili već neko koji se time bavi, privređuje, osigurava egzistenciju. Pokućstvo, namještaj, prevozno sredstvo, odnosno automobil, jahaća životinja za one koji ih koriste i sl. također se ubrajaju u osnovne potrebe. Treba naglasiti, kada se govori o potrebama, da pravnici uvažavaju potrebe koje se iskazuju kroz društveni status. Potrebe aristokrate drugačije su od potreba nekih drugih društvenih slojeva. Važno je navesti da se i knjige ubrajaju u osnovne potrebe ako ih vlasnik ne koristi za trgovinu. Riječ je o knjigama koje se kao literatura koriste u radu. Koliko je važna odjeća u očuvanju zdravlja organizma toliko su i knjige važne u očuvanju zdravlja čovjeka! Ovaj stav odražava islamsko poimanje o nauci i obrazovanju tretirajući ih zajedno s potrebama koje direktno i indirektno štite život dostojan čovjeka. Neznanje vodi propasti te su stoga nauka i obrazovanje životna potreba, odnosno knjige su sredstva koja su nužna u zaštiti čovjeka od neznanja. U literaturi se vrlo često može naći usporedba posjedovanja imovine koja se ubraja u osnovne životne potrebe s malom količinom vode za abdest, kada se čovjek nađe u pustinji. Pravnici ističu da kada čovjek ima sredstva koja mora utrošiti da bi osigurao neku od životnih potreba, to se tretira kao da ih nema. Isti je slučaj čovjeka u pustinji koji treba utoliti žeđ, održati život, a raspolaže s minimalnom količinom vode. Pravno će se tretirati da nema te vode i uzet će tejemum. Prema tome, ako čovjek ima novaca u visini na koju treba da se izdvoji zekat uz ostale uvjete, ali treba da plati kiriju za stan, obaveza mu je platiti kiriju.

4. Nisab
Nisab je mjerna jedinica koju je Zakonodavac odredio za određenu imovinu. Kada musliman posjeduje imovine koja podliježe obračunavanju zekata, ona se ne obračunava sve dok ne dostigne određenu količinu predviđenu za tu imovinu. Tek kada se dostigne osnovni minimum nisaba, cjelokupna ta imovina ulazi u obračun zekata. Nisab za ovce i koze je četrdeset, za krave trideset, za kamile pet. Prema stavu Ebu Hanife, nema nisaba na poljoprivredne proizvode, jer prema njegovom tumačenju sve što poljoprivrednik ostvari na svojoj njivi podliježe obračunu zekata, bez obzira na količinu proizvoda. Argument za ovakav stav je u općem znaćenju kur'anskog ajeta: i podajte na dan berbe ono na što drugi pravo imaju! (El-En‘am, 267) Prema stavu drugih pravnika, nisab na poljoprivredne proizvode iznosi 5 tovara, što odgovara težini od 653 kg. Procenat koji se izdvaja, bez obzira na malopređašnje pravničke razlike, jeste 10%, u slučaju da nije bilo vještačkog navodnjavanja, a ako je poljoprivrednik navodnjavao njivu ili bašču na kojoj je požnjeo ili ubrao žitarice i plodove, onda se, prema hadisu, daje 5% od ubranog. Prije toga poljoprivrednik treba obračunati i odbiti troškove koje je imao tokom proizvodnje i onda dati zekat u navedenim procentima, zavisno od ulaganja truda u navodnjavanju. Prilikom pokušaja da objasne visinu nisaba, neki pravnici kažu da usjevi koji pređu mjeru nisaba na poljoprivredne proizvode nadmašuju jednogodišnje potrebe jedne porodice te se stoga daje procenat tih prizvoda. Osnovni proračun nisaba vrši se prema zlatu i srebru iz čega se izdvaja 2,5%. Nisab na zlato je 91,60 grama, a na srebro je 641,5 grama. Ovaj je nisab mjera i za proračunavanje zekata na novac, vrjedonosne papire i trgovačku robu. Prema ustaljenoj praksi a i obavezi koju ima, kao nadležna islamska vlast, Rijaset Islamske zajednice BiH putem Vjersko-prosvjetne službe utvrđuje vrijednost nisaba, koja je u prošloj godine iznosila 1860,00 KM. Musliman koji je imao u protekloj godini novca, u banci, pod jastukom kod kuće, pozajmljenog drugome i može ga vratiti, u iznosu 1860,00 KM i više, dužan je na taj iznos dati 2,5 % zekata. Ako je riječ o tome da je protekle godine imao 2500,00 KM, dužan je izdvojiti 62,50 KM na ime zekata. Ovim uvjetom osigurava se razlika nužna za izdvajanje zekata koja se odnosi na one koji imaju i dužni su dati zekat, i one koji nemaju imovine na koju se daje zekat, i potencijalno su u kategoriji onih koji primaju zekat. Naravno, tu se nalazi i treća kategorija, tj. onih koji nisu u prethodne dvije: niti primaju zekat niti su iz određenih razloga u situaciji da ga daju. S druge strane, limitom, nisabom na određenu imovinu na koju se daje zekat isključuje se minimalno posjedovanje imovine jer bi time vlasnik te količine bio preopterećen. 5. Da imovina pregodini Uvjet da imovina koja podliježe obračunu zekata bude u posjedu njenog vlasnika tokom čitave protekle godine je uvjet kojim se želi osigurati ekonomska stabilnost vlasnika te imovine. Ovdje je riječ o hidžretskoj, a ne sunčevoj godini. Tek kada je imovina u visini nisaba bila u vlasništvu tokom čitave godine, na nju se daje zekat. Ako je u toku godine došlo do povećanja imovine na koju se daje zekat, recimo naslijeđem ili poklonom, taj se iznos dodaje glavnici i na njega se daje zekat. U slučaju da je u toku godine došlo do smanjenja tog iznosa ispod visine nisaba, a potom do ponovnog povećanja na njega, obaveza obračunavanja ostaje na iznos koji je bio na početku i kraju godine. Izuzetak je iz ovog pravila zekat na poljoprivredne proizvode, koji se daje prema kur'anskoj odredbi na dan berbe, odnosno žetve. Vremenska odrednica kod ove vrste imovine je žetva, odnosno berba, a ne posjedovanje tokom čitave godine, pa se, prema tome, zekat daje na usjeve onoliko puta u toku godine koliko ima berbe. Potrebno je pojasniti da se na poljoprivredne proizvode daje zekat na dan berbe ili žetve, a to znači samo jednom, bez obzira na to hoće li ona godinama biti pohranjena u hambaru, za razliku od trgovačke robe, na koju se svake godine daje zekat jer je stalno u opticaju. Važno je napomenuti da se nigdje ne postavlja pitanje razloga štednje novca ili prikupljanja imovine. I u slučaju da se godinama štedi da bi se otišlo na hadž, ostavile pare radi dženaze i troškova oko nje i sl., a prikupljena sredstva ispunjavaju prethodne uvjete, obaveza je na taj novac dati zekat, bez obzira što će to značiti umanjenje tog iznosa ili eventualnu odgodu odlaska na hadž. Umjesto zaključka Allah, dželle šanuhu, stvarni je vlasnik i posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji i onoga što je između njih. Iz Svoje milosti On daje čovjeku u posjed i na korištenje dio imovine. Stoga je obaveza bogatih da iz imovine izdvajaju zekat i daju ga u propisane svrhe. Da bi se dao zekat, potrebno je ispuniti određene uvjete, od kojih se jedan dio odnosi na imovinu koja podliježe zekatu, jer se zekat ne obračunava na svaku imovinu. Ti uvjeti su: potuno vlasništvo, da se prirodno i potencijalno ta imovina uvećava, da je mimo osnovnih ljudskih potreba, da je u visini nisaba, tj. minimalne mjerne jedinice koju je Allah, dželle šanuhu, odredio i da je u posjedu bila proteklu godinu. Ovim uvjetima osigurava se dvojaka zaštita, s jedne strane osigurava se ekonomska stabilnost vlasnika imovine na koju se daje zekat, jer se ne daje zekat na svaku imovinu, imovinu kod koje je samo fiktivni, a ne stvarni vlasnik ili imovinu koja je nužna za očuvanje osnovnih potreba posjednika imovine, a također s druge strane, ovim propisima o imovini osigurava se materijalna zaštita siromašnih slojeva društva i onih kategorija koje je Zakonodavac naveo u Kur'anu, jer se u posjedu bogatih nalazi pravo siromaha.
Literatura:
1. Kahf, dr. Monzer, "Introduction to the study of the economics of zakah", Economics of zakah, Islamic development bank, Book of reading No. 2, Džeda, 2002., str. 15-57. 2. El-Karadawi, dr. Jusuf, Fiqhu-z-zekat, t. I, Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, 1994. 3. Kovačević, mr. Amel, "Ka primjerenom izučavanju i efikasnijoj mobilizaciji zekata u Bosni i Hercegovini", Glasnik, LVIV, Sarajevo, 2002., br. 7-8, str. 719-731. 4. Ljevaković, Enes, "Pitanje zekata na nedopuštenu imovinu (mal haram)", Takvim za 1999. (1419/20. h.g.), Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998., str. 105-121. 5. Ez-Zuhajli, dr. Wehbeh, El-fikhu-l-islamijju we ed-dilletuhu, t. II, Daru-l-fikr, Damask, 1996. 6. "Zapisnik sa 16. redovne sjednice Rijaseta održane u Sarajevu 09. oktobra 2002., odnosno 03. ša‘bana 1423. hidžretske godine", Glasnik Rijaseta IZ BiH, LXV, Sarajevo, 2003., br. 1-2, str. 155-167.
 

Šerijatski propisi o džamijama
mU$A on 09/13/2008 at 5:51am (UTC)
 ŠERIJATSKI PROPISI O DŽAMIJAMA
Nedim Begović Džamije (ar. mesdžid, pl. el-mesadžid) se u Allahovoj Knjizi spominju uvijek u vezi sa imenom Božijim: Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju; (Et-Tevbe, 17) Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju; (Et-Tevbe, 18) a da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije, u kojime se mnogo spominje Allahovo ime; (El-Hadždž, 40) džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome, (El-Džinn, 18) što na najbolji način ukazuje na počast i vrijednost koju imaju kod Uzvišenog Allaha. Kao Allahu najdraža mjesta, kao ustanove koje imaju za svrhu ostvarivanje čovjekovog susreta sa duhovnom zbiljnošću kroz različite vidove ibadeta, kao institucije koje predstavljaju centralno mjesto okupljanja zajednice muslimana – džemata i njenog duhovno-vjerskog, odgojno-obrazovnog i kulturnog uzdizanja, džamije, nesumnjivo, predstavljaju nezaobilaznu sastavnicu egzistencije svakog praktičnog vjernika. Šerijat, kao kodeks vjerskih, pravnih i moralnih normi koje svoje izvorište imaju u vahju – Božanskom otkrovenju, sadrži odgovarajuće norme i propise koji se odnose na džamije, aktivnosti koje se sprovode unutar njih i obrasce ponašanja kojih se vjernici imaju pridržavati u vezi sa džamijama. Predmet ovog rada jeste koncizna i pregledna analiza tih propisa čiju praktičnu vrijednost nalazimo u činjenici da svaki musliman i muslimanka imaju potrebu i dužnost da poznaju šerijatske propise o džamiji i džematu i odgovarajući kodeks ponašanja u njoj te da ih se pridržavaju u svome životu.

IZGRADNJA I ODRŽAVANJE DŽAMIJE I MESDŽIDA
Izgradnja džamije i mesdžida
Izgradnja džamije ili mesdžida, u vjerskom smislu, predstavlja vrijednu potvrdu čovjekovog uvjerenja u milost i nagradu Uzvišenog Allaha i brige za susret sa Njim na Danu polaganja računa za ovozemaljsko bivstvovanje i djelovanje. Ona predstavlja nadgradnju na temeljne stubove islama koje je bosanskomuslimanska tradicija uobičajila nazivati islamskim šartima. U tom smislu Uzvišeni Allah poručuje: Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravome putu. (Et-Tevbe, 18) Podizanje džamije u praktičnom smislu znači otvaranje prostora za okupljanje džemata – zajednice muslimanskih vjernika i raznoliko djelovanje na vjerskom, odgojnom, obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu unutar te zajednice. Na kulturno-civilizacijskom planu, ono predstavlja uspostavljanje fokusne tačke identiteta muslimanskog naselja, bez obzira da li se radi o ruralnoj ili urbanoj sredini. važnosti podizanja džamija kao centralnih ustanova muslimanskog društva najbolje govori postupak Muhammeda, s.a.v.s., koji je, neposredno nakon Hidžre (preseljenja) iz Mekke, sagradio džamiju u mjestu Kuba nedaleko od Medine, a po dolasku u samu Medinu učinio je isto. Izgradnjom džamija postiže se dvostruka korist: na ovome i budućem svijetu. Otuda Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Allahu su džamije najdraža mjesta.”1 Podsticaj podizanju džamija nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Ko sagradi džamiju, želeći time postići samo Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu sagraditi sličnu u Džennetu.”2 U drugoj predaji Poslanik, s.a.v.s. ukazuje na to da će Uzvišeni Allah podići u Džennetu kuću čovjeku koji sagradi džamiju, makar toliko malenu koliko je čapljino gnijezdo. Time, zapravo, Poslanik ukazuje na to da se veličina djela mjeri prema namjeri, tako da onaj ko učestvuje u izgradnji džamije makar sa jednom ciglom, iskreno u ime Uzvišenog Allaha i zarad Njegovog zadovoljstva, može se nadati izuzetnoj nagradi na Budućem svijetu. Važno je napomenuti da izgradnja džamije mora biti utemeljena na čistoj i iskrenoj namjeri (nijjetu) da se time postigne zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i dobrobit zajednice muslimana. Ukoliko se džamija gradi radi unošenja razdora unutar zajednice te ukoliko je ona izraz sukoba i nesporazuma među muslimanima, ona ne može ispuniti svoju temeljnu svrhu i u tom slučaju je bolje obustaviti njeno podizanje. Ponekad se, upravo u našim džematima, dešava da se, uslijed nesporazuma i sukoba među muslimanima, nepotrebno podižu dvije džamije u jednom mjestu te se na taj način cijepa džemat a odnosi među ljudima pogoršavaju. Kur’an osuđuje one koji grade džamije kako bi osnažili nevjerstvo ili unijeli razdor među muslimane: A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onog koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, – sigurno će se zaklinjati: “Mi smo samo najbolje željeli” – a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikada molitvu obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvoga dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavaljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevba, 107-108) Kur’an izrazito negativno kvalifikuje one koji rade na rušenju džamija i onemogućavanju obavljanja ibadeta i ostalih aktivnosti vjernika u njima: Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku! (El-Bekare, 114)

Održavanje džamije i njenog dvorišta
Obaveza je džemata da brine o održavanju džamije i njenog dvorišta (harema) te da vodi računa o njenoj čistoći i funkcionalnosti. S obzirom na zahtjeve koje islam postavlja čovjeku u pogledu higijene, kako na nivou pojedinca, tako i na nivou zajednice, kao i značaju koji temeljna vrela islamskog načina života i islamskog svjetonazora pridaju čistoći (tuhr)3, jasno se može zaključiti o važnosti održavanja čistoće i urednosti u džamijama kao “Allahu najdražim mjestima” kako ih atribuira Tradicija Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U ovom kontekstu hzr. ‘Aiša, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. naredio “da se podižu džamije u mahalama, da se čiste i osvježe mirisom”.4 Od Enesa, r.a. prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Predočena mi je nagrada moga ummeta, čak i nagrada za prljavštinu koju bi čovjek iznio iz džamije.”5 Ovdje se misli na neznatnu prljavštinu koju neko iznese iz džamije za što će imati nagradu kod Uzvišenog Allaha, jer to predstavlja čišćenje Allahove kuće i odstranjenje onoga što uznemirava vjernike. Iz ovoga proizlazi da će onaj ko unese u džamiju neku prljavštinu biti odgovoran za taj postupak.6

AKTIVNOSTI U DŽAMIJI
Namaz u džematu
• Pravna kvalifikacija obavljanja namaza u džematu Osnovna aktivnost u džamiji jeste zajedničko obavljanje namaza. Islamski pravnici su iznijeli različite pravne kvalifikacije zajedničkog (skupnog) obavljanja namaza. Hanefijski pravnici smatraju da je to pritvrđena praksa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., (es-sunnetu-l-mu’ekkede) koja, inače, obuhvata djela i postupke koje je on redovno izvršavao, izostavljajući ih samo u rijetkim situacijama. Malikijski i hanbelijski pravnici smatraju da je obavljanje namaza u džematu pojedinačna obaveza (fard-i ‘ajn) svakog punoljetnog i mentalno zdravog muslimana, slično kao i šafijski pravnici. Dakle, prema hanefijskom mezhebu, ako se dvije osobe zajedno nađu i svaka od njih samostalno obavi namaz, on je ispravan, ali su grješni zbog toga što su propustili namaz u džematu.7 Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na to da je vrijednost namaza u džematu dvadeset i sedam puta veća od pojedinačno obavljenog namaza. Štaviše, postoje namazi koji se mogu obaviti samo u džematu, kao što su džuma i bajram-namaz. Fakihi navode određene situacije u kojima je opravdano izostavljanje namaza u džematu: vremenske neprilike (npr. jaka kiša, velika hladnoća, sna-žan i hladan vjetar i sl.), nesigurnost na putu do džamije, bolest koja onemogućava dolazak do džamije (npr. paraliza tijela), kao i njegovanje bolesnika, zgotovljen i postavljen obrok u slučaju gladi ili fizološka potreba.8 Ovome treba dodati i situaciju u kojoj vjernik nije u mogućnosti napustiti radno mjesto i obaviti namaz u džamiji.
• Ezan – poziv na namaz
Riječ ezan jezički znači: oglas ili poziv. Terminološki se može odrediti kao oglas o namaskom vremenu određenim riječima.9 Ezan je propisan nakon Hidžre, kada su muslimani osigurali uvjete da se slobodno okupljaju radi zajedničkog obavljanja namaza. Tada se javilo pitanje o načinu njegovog oglašavanja. Izneseni su različiti prijedlozi, ali je prevagnuo onaj da to bude ljudski glas. Tekst ezana došao je u snu dvojici ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ‘Abdullahu ibn Zejdu i Omeru ibn el-Hattabu, r.a. Ezan je sunnet kod dnevnih namaza za muškarce, dok je za žene pokuđen (mekruh). Ezan se ne uči kod obavljanja bajram-namaza, vitr-namaza, dženaza-namaza i nafila. Ezan se, inače, uči bez obzira da li se namaz obavlja u svom mjestu ili na putu, pojedinačno ili u džematu, na vrijeme ili se isti naklanjava.10 No, ukoliko se namaz obavlja u svojoj kući, ezan se može izostaviti. Za vrijeme učenja ezana, treba prekinuti sa govorom, makar to bilo i učenje Kur’ana, bez obzira da li se zateklo u džamiji, kod kuće ili na nekom drugom mjestu. Pri tome treba slušati riječi ezana i ponavljati ih. Kada mujezin kaže: hajje ‘ale-s-salah (hajde na namaz) i hajje ‘ale-l-felah (hajde na spas), slušalac će kazati: la havle ve la kuvvete illa billah (nema snage ni moći bez Allaha). Kada čuje na sabahskom ezanu mujezinove riječi: es-salatu hajrun mine-n-nevm (namaz je bolji od spavanja), kazat će: sadekte ve bererte ve bi-l-hakki natakte (istinu si rekao, dobro učinio i istinu zborio). Omer ibn el-Hattab, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao da će onaj ko iskrenim srcem bude ponavljao riječi ezana ući u Džennet.11 Nakon ezana uče se salavati na Allahovog Poslanika, s.a.v.s. i dova čiji tekst od Poslanika prenosi Džabir ibn ‘Abdullah: Allahumme Rabbe hazihi-d-da’veti-t-tammeh, ve-s-salati-l-ka’imeh, ati Muhammedeni-l-vesilete ve-l-fadileh, veb’ashu mekamen mahmudenillezi ve’adteh. Inneke la tuhlifu-l-mi’ad (“O Allahu, Gospodaru moj, učini ovu dovu potpunom i namaz koji ću obaviti, daj Muhammedu vesilu (počasno mjesto u Džennetu) i prednost, i spremi mu hvale vrijedno boravište koje si mu obećao. Ti, doista, ne iznevjeravaš obećanja”).12
• Uvjeti za formiranje džemata
Džemat kod dnevnih namaza mogu sačinjavati svega dvije osobe od kojih će jedna predvoditi namaz. Na džuma-namazu, pored imama, potrebne su još barem tri osobe, a ako su uz imama dvije ili jedna osoba, klanjat će podne-namaz, ali ne i džumu. Kada dvije osobe klanjaju namaz u džematu, imam će postaviti lice koje klanja sa njim sa svoje desne strane. Ukoliko džemat, pored imama, sačinjavaju još dvije osobe, one mogu stati sa imamove lijeve i desne strane ili pak, iza imama. Nije preporučeno da žene same formiraju džemat, ali ukoliko to učine, namaz će biti ispravan. Pri tome će žena koja predvodi namaz klanjati u prvom safu zajedno sa ostalim ženama, odnosno neće stajati naprijed (kao imam muškarac). Da žene mogu samostalno formirati džemat, premda je to pokuđeno, razumije se iz predaje od hzr. Aiše, r.a., supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s.13
• Uvjeti za imama
Da bi neko bio imam, tj. onaj koji predvodi ljude u namazu, mora ispuniti sljedeće osnovne uvjete: pripadnost islamu, punoljetstvo, muški spol (ukoliko u džematu ima muških lica). Pored navedenih općih uvjeta, napomenut ćemo da lice bez isprike ne može klanjati za osobom sa isprikom (sahibi uzur)14, dok osoba sa isprikom može predvoditi namaz drugoj osobi koja ima ispriku iste vrste.15 Na osnovu uputa sadržanih u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., islamski pravnici su ustanovili kriterije na osnovu kojih se bira osoba koja će predvoditi namaz u džematu: Među ljudima približne učenosti dat će se prednost onome koji najbolje poznaje sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., računajući da će dotična osoba klanjati namaz onako kako je to činio sam Poslanik i tražio od drugih da se u tome ugledaju na njega. Sljedeći po rangu je onaj koji najbolje zna učiti Kur’an i koji zna najviše iz Kur’ana napamet, što znači da se prednost daje hafizu Kur’ana. Naredni kriterij jeste pobožnost, a razlog tome je što imam ima zadaću da podučava i savjetuje ljude tako da je očekivati da se postupci pobožnije osobe više podudaraju sa njenim riječima. Među džematlijama približnih intelektualnih i moralnih vrlina prednost se daje starijoj osobi. I konačno, peti kriterij jeste lijep ahlak i ponašanje.16 Ovdje je potrebno napomenuti da se namaz može klanjati i za imamom grješnikom (ukoliko se radi o malim grijesima). Takav namaz je ispravan, a sam imam snosi posljedice svojih eventualnih grijeha, odnosno nepoštivanja nekih islamskih propisa.
• Formiranje safova
Po dolasku u džamiju radi obavljanja namaza u džematu vjernici moraju naročito povesti računa o formiranju safova (redova). Pri tome muškarci trebaju nastojati da klanjaju u prvim safovima ukoliko je to moguće, budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., to preporučio. Vrijednost prednjeg safa jasno je istaknuta u sljedećem hadisu: “Kada bi ljudi znali kakve su vrijednosti u pozivu na namaz i u prvome saffu, oni bi – kad to ne bi mogli postići na drugi način osim bacanja kocke – bacali kocku za to. Isto tako, kada bi znali kakva je vrijednost poraniti na namaz, zasigurno bi se utrkivali u tome.”17 Naše džematlije često griješe u džamijama kod formiranja safova. Pravilo je da se saf (red klanjača u namazu) formira od sredine, a ne počevši od desne strane. Dakle, prva osoba koja pristiže staje u sredinu, sljedeća s njegove desne strane, naredna s njegove lijeve strane i tako redom. Safovi u namazu moraju biti popunjeni i poravnati. Popunjen saf znači red klanjača u kome nema praznog mjesta, tako da se međusobno dodiruju ramenima, a poravnat saf znači red klanjača u kome vrhovi njihovih nožnih prstiju stoje u jednoj liniji. Prema mišljenju Ebu Hanife ravnanje i popunjavanje safova je sunnet, što je stanovište i Malika i Šafije. No, ima pravnika koji smatraju da je ravnanje i popunjavanje safova farz, odnosno vadžib. Pravilnim redanjem safova, namazu se daje vanjski sklad i ljepota. Ispravno formirani safovi odaju sliku kompaktnog i disciplinovanog džemata, dok neuredni safovi predstavljaju odraz aljkavog i nemarnog džemata. Naši ljudi često oklijevaju da poslušaju uputu imama te da popune i poravnaju safove, pod izgovorom da ”nema potrebe da se tiskaju kad ima prostora u džamiji”. No, imami ne trebaju posustati u upozoravanju na važnost pravilnog formiranja safova i insistiranju da muktedije to i urade prije nego što tekbirom otpočnu klanjanje namaza. Oni trebaju imati na umu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stalno upozoravao ashabe na ravnanje i popunjavanje safova kao vid upotpunjavanja namaza. S druge strane, muktedije trebaju imati na umu da je Poslanik, s.a.v.s., upozorio da Allah, dž.š. zapostavlja i unazađuje one ljude koji odugovlače i oklijevaju sa popunjavanjem safa. Ukoliko se, nakon donošenja tekbira i vezivanja ruku, ukaže prazno mjesto u safu koji se nalazi ispred, klanjač koji stoji iza tog mjesta napravit će korak naprijed i popuniti prazno mjesto bez odvezivanja ruku i prekidanja namaza.
• Pristupanje džematu i slijeđenje imama
Lice koje klanja za imamom u džematu naziva se muktedi (muktedija). On je dužan da u namazu slijedi imama. Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je Muhammed, s.a.v.s. rekao: “Imam predvodi namaz i treba ga slijediti. Kada izgovori tekbir, izgovorite ga i vi, kada učini sedždu, i vi je učinite, kada ustane, ustanite i vi, a kada izgovori: ‘Semi’allahu li men hamideh’, vi recite: ‘Rabbena ve leke-l-hamd’. Ako imam klanja sjedeći, tako klanjajte i vi!”18 Muktedija će u namazu učiti sve što uči i imam, izuzev fatihe i sura na kijamu (stajanju). Nije mu dozvoljeno da čini pokrete (npr. ide na ruku’ ili se diže sa sedžde) prije imama. Lice koje zakasni na jedan ili više rekata u džematu naziva se mesbuk. Njegovo uključivanje u namaz i dalji postupci uslovljeni su vrstom namaza i dijelom namaza u kome se nalazi imam. Tako, npr., ako se zakasni na dženazu-namaz, zanijetit će se i čekati dok imam donese sljedeći tekbir, pa onda pristupiti džematu. Nakon selama proučit će se ono što je propušteno. Ako se, međutim, pristupa nekom od dnevnih namaza, nijjet i tekbir se mogu učiniti momentalno i na taj način prisupiti džematu. Pravilo je da je mesbuk stigao na rekat ukoliko je pristupio džematu na stajanju (kijamu) ili pregibanju (ruku’u). Nakon što imam preda selam, mesbuk će nadoknaditi propušteni dio namaza.19

Ostali ibadeti
Pored zajedničkog obavljanja namaza, džamija je mjesto namijenjeno za obavljanje drugih vidova ibadeta: nafila (dobrovoljnih namaza), učenja Kur’ana i slušanja njegova učenja, zikrova, i’tikafa…20

Odgojno-obrazovne aktivnosti
Džamija je kroz historiju islama bila ne samo mjesto gdje se obavljaju namazi i ostali ibadeti već i mjesto gdje se stječu i proširuju znanja i spoznaje, gdje se podučava i odgaja. Ona, zapravo, odražava brigu muslimana za permanentno obrazovanje o čijoj neophodnosti i važnosti se mnogo govori danas. Naime, džamija je svojim programima (mektebom, predavanjima, katedrama i dr.) omogućavala stjecanje i proširivanje znanja osobama svih životnih uzrasta. U džamijama su nastali prvi muslimanski univerziteti na kojima su se izučavale i predavale kako islamske znanosti (kelam, fikh, tefsir, hadis, kira’et i dr.), tako i druga aktuelna područja znanja (lingvistika, poezija, književnost, historija, prirodne nauke itd.). Aktivnosti na polju obrazovanja i odgoja u džamiji vode porijeklo od prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ashaba na tom planu. U određenim razdobljima i određenim prostorima dolazilo je do stereotipije i stagnacije u formama i sadržaju obrazovanja koje se nudilo u džamijama. Druge institucije su potisnule ulogu džamije na tom polju. Danas, kada mnogo veći procenat naših džemata sačinjava mlada populacija nego što je to bio slučaj prije rata, treba raditi na obogaćivanju obrazovnih sadržaja u okviru džamija kako bi one odgovorile svojoj obrazovnoj i odgojnoj svrsi.21 U tom smislu bilo bi korisno ostvariti saradnju između muftijstava i medžlisa sa našim kulturnim i obrazovnim institucijama i kvalitetnim predavačima i stručnjacima iz različitih naučnih oblasti kako bi se osmislili i realizirali različiti programski sadržaji.

Nedozvoljene aktivnosti u džamiji
Postoje određene aktivnosti koje nisu u službi vjerskog, kulturnog i odgojno-obrazovnog uzdizanja džemata ili, čak, predstavljaju prepreku istom te, stoga, nisu dopušteni u džamijskom prostoru. Tako trgovina u džamiji nije dozvoljena na osnovu hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Kada vidite nekoga ko prodaje ili kupuje u džamiji, recite mu: ‘Ne dao ti Allah, dž.š., da zaradiš u svom trgovanju.’”22 Ona odvraća pažnju klanjača i potencijalni je izvor nesporazuma i svađa. Trgovina u sklopu zgrade džamije ili džamijskog kompleksa, a izvan samog prostora namijenjenog za obavljanje namaza dozvoljena je. Ona je u tom slučaju obično izvor prihoda za finansiranje džamije i aktivnosti unutar nje. Promocija i distribucija vjerske i obrazovne literature u džamijama, uz odobrenje imama, ne može se tretirati kao klasična trgovina i u službi je vjerskih i odgojno-obrazovnih ciljeva koje džamija treba ostvarivati. U džamiji je dozvoljeno voditi razgovor i diskusiju, ali nije dozvoljeno podizati glas, svađati se i prepirati, a pogotovo ne tući se i razračunavati međusobno, na temelju predaje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju bilježi Munziri.23

PONAŠANJE U DŽAMIJI
Priprema i odlazak u džamiju
Uzvišeni Allah upućuje vjernike da se lijepo obuku kada idu u džamiju, što znači da obuku lijepu i čistu odjeću koju posjeduju: sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete mo-litvu obaviti! (El-A‘raf, 31) Samo kretanje prema džamiji radi obavljanja namaza predstavlja dobro djelo za koje Uzvišeni obilno nagrađuje čovjeka. Naime, Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Onome ko uzme abdest kod svoje kuće i zatim se uputi ka nekoj Allahovoj kući radi obavljanja jednog od Allahovih propisa (namaza), svakim njegovim jednim korakom bit će mu grijesi brisani, a svakim drugim stepeni uvećavani.”24 Poslanik, s.a.v.s. savjetuje svoje sljedbenike da bez žurbe, lagahnim hodom idu prema džamiji. Od Ebu Katadea se prenosi: “Taman kad smo se spremali stupiti u namaz s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s,. začu se nekakav metež i on nas u čudu zapita: ‘Šta vam je!?’ Rekoše mu: ‘Požurismo radi namaza.’ Poslanik im odgovori: ‘Ne činite to! Ako ste došli radi namaza, prilazite smireno. Obavite dio na koji ste prispjeli, a nadoknadite dio na koji ste zakasnili!’”25 Ulazak u džamiju, klanjanje nafile tehijjetu-l-mesdžid i izlazak iz džamije U džamiju se ulazi najprije desnom nogom. Pri tome je sunnet proučiti dovu koju je preporučio Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Allahummeftah lije ebvabe rahmetike (“Allahu moj, otvori mi vrata Svoje milosti!”).26 Po ulasku u džamiju preporučeno je (mendub) klanjati dva rekata nafile koja se zove tehijjetu-l-mesdžid, na osnovu preporuke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju prenosi Ebu Katade, r.a.: “Kada neko od vas uđe u džamiju, neka ne sjeda dok ne obavi namaz od dva rekata.”27 Iz džamije nije dozvoljeno, bez prijeke potrebe, izlaziti neobavljenog namaza nakon što se prouči ezan, na osnovu hadisa koji prenosi Ebu eš-Ša’sa, r.a.28 Pri izlasku iz džamije prednost se daje lijevoj nozi, a mendub je pri tome proučiti sljedeću dovu: Allahumme inni es’eluke min fadlike (“Allahu moj, molim Ti se za dobrotu Tvoju!”).29 Ukoliko džamija ne posjeduje posebne ulaze za muškarce i žene, lijepo je da se prilikom ulaska džemata u džamiju da prednost muškarcima, a prilikom izlaska ženama, s obzirom na raspored safova.
Neometanje drugih klanjača
Da bi boravak u džamiji bio prijatan i da bi se osigurali optimalni uvjeti za koncentraciju vjernika prilikom obavljanja ibadeta, Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražio je da se džamije namirišu petkom prije obavljanja džume, a da se vjernici okupaju.30 Također, Poslanik je tražio od svojih sljedbenika da ne ulaze u džamiju ukoliko su jeli crveni ili bijeli luk i prasu, kako bi se iz džamije eliminisali neprijatni mirisi koji bi mogli uznemiravati druge klanjače. Prilikom obavljanja namaza i učenja Kur’ana vjernik treba voditi računa o tome da ne ometa druge klanjače i ne remeti red u džamiji. Nije dozvoljeno prolaziti ispred osobe koja klanja u džamiji, što znači da je treba zaobići ili sačekati dok ona preda selam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Kada bi prolaznik ispred klanjača znao šta ga čeka (od kazne), bolje bi mu bilo da sačeka četrdeset, negoli da prođe ispred njega.” Ebu en-Nadr, r.a., rekao je: “Ne znam da li je kazao: četredeset dana, četrdeset mjeseci ili četrdeset godina.”31
Slušanje učenja Kur’ana i hutbe hatiba
Često se dešava da ljudi međusobno razgovaraju u džamiji dok imam ili neko drugi uči naglas Kur’an. Ovakvo ponašanje je suprotno naredbi Uzvišenog Allaha Koji kaže: A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani. (El-A‘raf, 204) Razgovor u džamiji nije dopušten također u vrijeme hutbe, jer se na taj način poništava sevap i nagrada za džuma-namaz. Allahov Poslanik, s.a.v.s. kaže: “Ako, dok imam petkom uči hutbu, kažeš svome drugu: ‘Šuti!’, postupio si neprilično.”32 Kada se oglasi klanjanje namaskog farza ikametom, nema klanjanja drugog namaza (nafile i sl.) niti razgovora, već je obaveza pristupiti džematu i obaviti propisani namaz. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kad se prouči ikamet, nema klanjanja drugog namaza osim propisanog.”33
U džamiji nema rezervisanih mjesta
Već smo ukazali na propise oko formiranja safova u džamiji ili mesdžidu. Na osnovu tih propisa i hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Neka čovjek ne podiže drugu osobu sa mjesta gdje je sjela da bi on tu sjeo, nego napravite mjesta i raširite se međusobno”34, možemo zaključiti da u džamiji nema rezervisanih mjesta za klanjanje, već da su vjernici dužni da naprave prostora jedni drugima a ne da “čuvaju svoje mjesto” zarad vlastitog komoditeta i nauštrb pravilnog obrazovanja safova i drugih klanjača.
ZAKLJUČAK
S obzirom na to da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon učinjene Hidžre (seobe iz Mekke u Medinu), u okviru aktivnosti na planu izgradnje i učvršćenja zajednice muslimana (umme), prednost dao izgradnji džamije, možemo zaključiti da je podizanje dža-mija i održavanje njihove funkcionalnosti kolektivna obaveza zajednice muslimana. Iz Kur’ana i prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., proizlazi da ne treba odobriti izgradnju džamija koje imaju za cilj razbijanje i rastrojstvo džemata. Džamije su, prije svega, objekti u kojima se organiziraju i sprovode različiti vidovi ibadeta, prije svega zajedničko obavlja-nje namaza i učenje Kur’ana. Pored toga, džamije imaju zadaću da podignu nivo naobrazbe kod muslimana, kako na područjima islamskih znanosti tako i u svim drugim vidovima korisnog znanja te da djeluju na odgojnom i kulturnom uzdizanju zajednice (džemata). U džamijama je neophodno stvoriti optimalne uvjete za skon-centrisano i skrušeno obavljanje ibadeta i zikra, kao i za stjecanje i obogaćivanje znanja. Stoga vjernik ima obavezu da, poštivanjem šerijatskih normi ponašanja u džamiji, održava red i disciplinu unutar nje omogućavajući tako i sebi i drugim članovima džemata ostvarenje ciljeva namaza i ostalih ibadeta i aktivnosti koji se odvijaju u džamiji.
Bilješke:
Muslimova zbirka hadisa (sažetak), sažetak sačinio: Zekijuddin el-Munziri, prijevod: Muhamed Mrahorović (...), El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 126. Buharijina zbirka hadisa (sažetak), sažetak sačinio: Abdullatif ez-Zubejdi, prijevod: Mehmedalija Hadžić, El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 139. Dovoljno je spomenuti ajet u kome Uzvišeni kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste (El-Bekare, 222) i ukazati na brojne hadise posvećene pitanjima čistoće, abdesta, gusula itd. Muhammed b. Isma’il es-San’ani, Subulu’s-selam, preveo: Omer Nakičević, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2003., tom I, str. 499. Ibid, str. 518. Ibid. Ibrahim Džananović, “O imamu i džematu”, Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., br. 26, str. 12. Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, prijevod: mr. Zuhdija Hasanović..., Haris Grabus, Sarajevo, 2002., tom I, str. 320-321. Ibid, str. 80. Ibid, str. 81. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 108. A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 85. I. Džananović, “O imamu i džematu”, str. 12. Sahib-i uzur je osoba kojoj stalno iz tijela izlazi nešto što kvari abdest. To je slučaj sa ženom koja ima istihazu, odnosno krvarenje mimo menstruacije i poslijeporođajnog krvarenja, osobom kod koje neprestano curi krv iz nosa ili rane, osobom koja ne može držati mokraću, osobom koja ne može kontrolisati ispuštanje vjetrova i sl. Uvjet je da uzur (isprika) potraje cijelo jedno namasko vrijeme, tako da ne bude dovoljno vremena da se obave abdest i namaz a da se u njemu ne pojavi ono što kvari abdest. Dotična osoba će se smatrati sahibi – uzurom sve dotle dok joj se u svakom namaskom vremenu bude javljao uzur, pa makar jedanput. A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 144-145. I. Džananović, “O imamu i džematu”, str. 12-13. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 135. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str 138. Ibrahim Džananović, “Namaz u džematu i naklanjavanje jednog ili više propuštenih rekata”, Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., br. 27, str. 6. I‘tikaf podrazumijeva povlačenje iz svakodnevnog života u džamiju i boravak u njoj određeno vrijeme radi ibadeta Uzvišenom Allahu. Ženske osobe i‘tikaf mogu sprovoditi i u svojoj kući. Dužina trajanja i‘tikafa nije precizirana. I‘tikaf se najčešće prakticira u posljednjoj trećini mjeseca ramazana, na osnovu prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Više o ustanovi i‘tikafa vidi: Ibrahim Džananović, “I‘tikaf”, Muallim, Udruženje ilmijje u SRBiH, Sarajevo, 1991., br. 7, str. 6. Refik Ćatić, “Mogu li džamije biti narodni univerziteti?”, Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997., br. 60, str. 26. M. es-San‘ani, nav. djelo, str. 508. A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 153-154. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 127. Ibid, str. 127-128. Ibid, str. 128. M. es-San‘ani, nav. djelo, str. 519. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 129. Ibid, str. 128. M. es-San‘ani, nav. djelo, str. 277-278. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 166-167. Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 195. Ibid, str. 134. M. es-San‘ani, nav. djelo, Daru-l-kutubi-l-‘ilmijje, Bejrut, 1988., tom IV, str. 282-283.
 

Nema prisile u vjeru
mU$A on 09/07/2008 at 10:37pm (UTC)
 
Nema prisile u vjeru


Zašto islam ne dozvoljava prisilu u vjeru i to obrazlaže jasnoćom svojih dokaza?


Nema prisile u vjeru, put ispravnosti se raspoznaje od zablude. Ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha, taj se jako prihvatio za najčvršću vezu kojoj nema prekidanja, a Allah sve čuje i zna. (Prijevod značenja El-Bekare, 256.)

Na početku ovog časnog ajeta nalazimo da Uzvišeni Allah spominje veoma važan princip koji proizilazi iz osnovnih karakteristika islama. Iz mnogih dokaza baziranih na temeljima islama, Kur'anu i Sunnetu, znamo da se ova vjera zasniva na jasnim, čvrstim i nepobitnim dokazima. Kaže Uzvišeni Allah: Zaista smo Mi poslali Naše poslanike sa jasnim dokazima. (Prijevod značenja El-Hadid, 25.) Dakle, jedna od osnovnih karakteristika ove vjere je jasnoća i nepobitnost dokaza koji potvrđuju njenu ispravnost i nenatrunjeno Božansko porijeklo. Upravo zbog ove činjenice islam u svom pozivanju ljudi u ispravno vjerovanje koristi metodu sile dokaza, a nikada dokaz sile.

Savršenstvo islama

Poznati islamski učenjak Abdur-Rahman ibn Nasir es-Sa'di (1307.-1376. h.g.) u svom tefsiru, komentarišući ovaj ajet, kaže: "Ovo je dokaz savršenosti islamske vjere, jer zbog potpunosti njenih jasnih dokaza i zato što je to vjera razuma i nauke, vjera fitre (čiste ljudske prirode) i mudrosti, vjera dobra i poziva u njeg, vjera istine i upute, zbog svoje savršenosti i činjenice da je prihvataju čiste ljudske prirode, zbog svega ovoga nema potrebe za silom i prisilom da bude prihvaćena. To zato što je prisila potrebna u ono što je odbojno srcima i u suprotnosti je sa stvarnošću i istinom." (''Tefsirul-Kerim Rahman fi Tefsiri kelamil-Menan'') Kada imamo ovo u vidu moguće nam je da bar djelimično osjetimo nadnaravni, začuđujući i zadivljujući stil Kur'ana, što je ljudima još jedan dokaz više Božanskog porijekla ove Vječne knjige, a samim tim i odraz Božije milosti, mudrosti i veličine, kao i poziv u čvrsto prihvatanje njegovih tajnih poruka kroz sva vremena i prostore. Naime, spomenuli smo da je osnovna karakteristika islama jasnoća i nepobitnost dokaza sa kojima je došao, a iz toga proizilazi da upotreba sile u njegovom širenju odudara od ovog principa, pa samim tim nije u osnovi ni dozvoljena. Ali mi nalazimo da kur'anski govor stavlja na prvo mjesto, a samim tim ističe ovaj zaključak: "U vjeru nema prisile", dok ono što po običaju dolazi na početku kao uvod u zaključak, ili rezultat, spominje kasnije u cilju obrazloženja koje u ovom slučaju ima posebno jako značenje. Ovo potvrđuje i činjenica da je spomenut u obliku la nafijeh lil džins- potpuna kategorička negacija, tj. nema prisile u vjeru, u značenju: ne prisiljavajte nikoga na primanje islama i to uzmite i prihvatite kao opći princip i zakon. Treba imati u vidu i kontekst u kojem se pojavljuje ovaj ajet, a to je nama važna činjenica koja se ogleda u tome da poruke ovog ajeta dolaze nakon Ajetul-Kursije, koja je navjeći ajet Kura’na po svome značenju i porukama kako nas obavještava Resulullah, s.a.v.s. (Sununut-Tirmizi, poglavlje Fadailul-Kur’an) U njoj je od jasnih dokaza i neopobitnih činjenica spomenuto ono što čini čovjeka svjesnim ciljeva vjere i njenih vječnih poruka. U ovome vidimo i veliku mudrost Kur’ana uzvišenog koji se ne zadovoljava i ne svodi na obavještenje i izlaganje, već upućuje čovjeka ukazujući mu na najbolji put i rješenja, obrazlažući svoje principe i približavajući ih ljudskim shvatanjima. Kada ih čovjek kao takve shvati i prihvati, one postaju nerazdvojiv dio njega bez kojeg ne može živjeti i radije će se rastaviti od života nego napustiti ove odgojne i uzvišene poruke i zakone.

Islam bez prisile

Kada imamo ovo u vidu prirodno je da postavimo pitanje zašto islam ne dozvoljava prisilu u vjeru i to obrazlaže jasnoćom svojih dokaza? Kada znamo pouzdano uz nepobitne činjenice da je nešto ispravno zašto ne bismo nekoga i nasilu natjerali na to dobro, i zašto u osnovi to nije u islamu prihvaćeno? Zar roditelj nikada ne natjera svoje dijete da radi ispravno i u tome se ogleda samilost i želja za dobrom prema njemu? Sa vjerom je nešto drukčije. Allah, dž.š., hoće od ljudi djela iz uvjerenja, a ne prazna djela koja nisu zasnovana na čistom, čvrstom i ispravnom uvjerenju. Djelo kod Allaha, dž.š., nema vrijednosti, koliko god bilo lijepo i korisno, ako nije urađeno sa čistim nijjetom (namjerom) u ime Njega i sa iskrenim vjerovanjem. Islam dijeli ljude na tri vrste: mu’mine, kafire i munafike. Poznato je da su kafiri oni koji ne vjeruju i ne prihvataju principe islama. Gori od njih i opasniji za vjeru su oni koji javno ispoljavaju da su muslimani a potajno gaje kufr i niječu islam. Nije nam onda potrebno da od loših ljudi činimo gore (tj. od kafira munafika), jer i ako budu radili u skladu sa propisima islama, tako da bi ga zamrzili i prekinuli svaku nadu u budućnosti da ga iskreno prihvate. Ovdje je važno napomenuti da kur’anske riječi: “Nema prisile u vjeru”, znače da je prisiljavanje u vjeru zabranjeno i to jasno moramo odvojiti od onoga što čujemo kod nekih “nema prisile u vjeri.” Ovo su dva potpuno različita pojma. Po prvom, kur’anskom, se zabranjuje uvođenje nekoga u vjeru silom, a po drugom, proizvoljnom zabranjuje se prisiljavanje u vršenju vjerskih propisa, što je netačno. Kada čovjek primi islam, ili je od rođenja musliman, dužan je da se pridržava njegovih principa i izvršava vjerske propise. Tako nalazimo u hadisima Resulullaha, s.a.v.s.: “Naučite svoju djecu namazu u njihovoj sedmoj godini, a udrite ih zbog njega u desetoj.” (Sunenu Ebu Davud, hadis hasen) Jasno se vidi iz ovoga da prisila na izvršavanje vjerskih propisa postoji. Hadis: “Između čovjeka (muslimana) i kufra je ostavljanje namaza.” (Muslim) Tako Ebu Hanife kaže da takvog sleduje zatvor, a nakon toga smrtna kazna, ako se ne pokaje, dok drugi kažu da ga sleduje smrtna kazna, sa razlikom među njima da li se ona izvršava na osnovu njegovog kufra ili zbog počinjenog grijeha ostavljanja namaza. Ovdje je bitno spomenuti i hadis: “Ko promijeni svoju vjeru (islam i prihvati drugu), ubijte ga.” (Sahihul-Buhari, poglavlje Istitabetu murteddin)
Umjereni put
Onaj ko doborovoljno i bez prisile primi islam, ili je od rođenja musliman, pa nakon toga hoće da ga ostavi i primi drugo ubjeđenje, to mu se ne dozvoljava, makar se radilo o upotrebi sile u njegovom sprječavanju. To je zbog što je islam sušta istina i što je onaj koji ga je prihvatio preuzeo na sebe obavezu njegovog slijeđenja, te ostavljanje istog znači optužbu islama za neki “nedostatak” ili proglašavanje da je neka vjera bolja od njega, što nije istina. Samim ovim se nanosi šteta islamu. Ono što je najvažnije ovdje naglasiti jeste da je to prihvatanje i slijeđenje svih islamskih propisa dužnosti i obaveza i ono što nas čini muslimanima. Ne treba se uopće obazirati na riječi nemuslimana kojima žele muslimane baciti u zabludu u koju su sami pali. Oni žele prikazati svoje vjerovanje “tolerantnim i umjerenim” pa prebacuju muslimanima da su ovakvi propisi kruti i sprječavaju slobodu čovjekovog opredjeljenja. Nije se čuditi takvim njihovim izjavama, jer su oni još od prije iskrivili svoja vjerovanja i prilagodili ih svojim prohtjevima iskorištavajući vjeru i njene propise za lične interese, ugađajući ljudima, a zamjerajući se Gospodaru ljudi. Nakon kufra, u koji su duboko zagazili, što god urade i kažu nije im posebno zamjeriti. A što se tiče “tolerancije” i drugih parola koje smo čuli još od prije, dovoljno nam je reći da mi slijedimo Božiju vjeru koja je u potpunosti ispravno prenesena do nas. U tom slučaju nema mjesta polemici. Mi ne žudimo za onima među muslimanima koji nastoje prilagoditi islamske stavove i propise kafirima, mijenjajući jasnu istinu. Zar misle da je ovakav objavljen od Allaha, pa ga treba dopuniti ili smatrati da je neprikladan, ovakav objavljen od Allaha, pa ga treba prilagoditi i dotjerati, ili žele kafire zadovoljiti u srdžbi Uzvišenog Stvoritelja, ili žele istinu sa neistinom pomiješati? Umjereni put (vesatijje) nije nikada bio, niti će biti, put između istine i neistine: I ne zaodijevajte istinu neistinom, i ne skrivajte istinu, a svjesni ste je. (Prijevod značenja El-Bekare, 42.) Ko tako radi čini najveći fesad (nered) na Zemlji jer ljude odvraća od istine, jer hoće da put istine približi putu batila (neistine i kufra), a Allah, dž.š., želi upravo suprotno. Pa kada se takvima kaže: ''Ne činite fesad (smutnju) na Zemlji'', oni odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo”, tj. hoćemo da izmirimo ljude, približavajući njihova vjerovanja i stavove. Allahov, dž.š., odgovor takvima je: Zaista su oni pravi smutljivci, ali oni to ne osjećaju. (Prijevod značenja El-Bekare 11-12)
 

<- Back  1  2  3  4  5  6  7  8  9  10 Continue -> 





Add comment to this page:
Which entry do you want to comment?
Your Name:
Your Email address:
Your website URL:
Your message:

 
  Today, there have been 95123 visitors (251821 hits) on this page! copyright by mU$A saint louis mo usa  
 
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=
copyright by mU$A