Nema prisile u vjeru, put ispravnosti se raspoznaje od zablude. Ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha, taj se jako prihvatio za najčvršću vezu kojoj nema prekidanja, a Allah sve čuje i zna. (Prijevod značenja El-Bekare, 256.)

Na početku ovog časnog ajeta nalazimo da Uzvišeni Allah spominje veoma važan princip koji proizilazi iz osnovnih karakteristika islama. Iz mnogih dokaza baziranih na temeljima islama, Kur'anu i Sunnetu, znamo da se ova vjera zasniva na jasnim, čvrstim i nepobitnim dokazima. Kaže Uzvišeni Allah: Zaista smo Mi poslali Naše poslanike sa jasnim dokazima. (Prijevod značenja El-Hadid, 25.) Dakle, jedna od osnovnih karakteristika ove vjere je jasnoća i nepobitnost dokaza koji potvrđuju njenu ispravnost i nenatrunjeno Božansko porijeklo. Upravo zbog ove činjenice islam u svom pozivanju ljudi u ispravno vjerovanje koristi metodu sile dokaza, a nikada dokaz sile.

Savršenstvo islama

Poznati islamski učenjak Abdur-Rahman ibn Nasir es-Sa'di (1307.-1376. h.g.) u svom tefsiru, komentarišući ovaj ajet, kaže: "Ovo je dokaz savršenosti islamske vjere, jer zbog potpunosti njenih jasnih dokaza i zato što je to vjera razuma i nauke, vjera fitre (čiste ljudske prirode) i mudrosti, vjera dobra i poziva u njeg, vjera istine i upute, zbog svoje savršenosti i činjenice da je prihvataju čiste ljudske prirode, zbog svega ovoga nema potrebe za silom i prisilom da bude prihvaćena. To zato što je prisila potrebna u ono što je odbojno srcima i u suprotnosti je sa stvarnošću i istinom." (''Tefsirul-Kerim Rahman fi Tefsiri kelamil-Menan'') Kada imamo ovo u vidu moguće nam je da bar djelimično osjetimo nadnaravni, začuđujući i zadivljujući stil Kur'ana, što je ljudima još jedan dokaz više Božanskog porijekla ove Vječne knjige, a samim tim i odraz Božije milosti, mudrosti i veličine, kao i poziv u čvrsto prihvatanje njegovih tajnih poruka kroz sva vremena i prostore. Naime, spomenuli smo da je osnovna karakteristika islama jasnoća i nepobitnost dokaza sa kojima je došao, a iz toga proizilazi da upotreba sile u njegovom širenju odudara od ovog principa, pa samim tim nije u osnovi ni dozvoljena. Ali mi nalazimo da kur'anski govor stavlja na prvo mjesto, a samim tim ističe ovaj zaključak: "U vjeru nema prisile", dok ono što po običaju dolazi na početku kao uvod u zaključak, ili rezultat, spominje kasnije u cilju obrazloženja koje u ovom slučaju ima posebno jako značenje. Ovo potvrđuje i činjenica da je spomenut u obliku la nafijeh lil džins- potpuna kategorička negacija, tj. nema prisile u vjeru, u značenju: ne prisiljavajte nikoga na primanje islama i to uzmite i prihvatite kao opći princip i zakon. Treba imati u vidu i kontekst u kojem se pojavljuje ovaj ajet, a to je nama važna činjenica koja se ogleda u tome da poruke ovog ajeta dolaze nakon Ajetul-Kursije, koja je navjeći ajet Kura’na po svome značenju i porukama kako nas obavještava Resulullah, s.a.v.s. (Sununut-Tirmizi, poglavlje Fadailul-Kur’an) U njoj je od jasnih dokaza i neopobitnih činjenica spomenuto ono što čini čovjeka svjesnim ciljeva vjere i njenih vječnih poruka. U ovome vidimo i veliku mudrost Kur’ana uzvišenog koji se ne zadovoljava i ne svodi na obavještenje i izlaganje, već upućuje čovjeka ukazujući mu na najbolji put i rješenja, obrazlažući svoje principe i približavajući ih ljudskim shvatanjima. Kada ih čovjek kao takve shvati i prihvati, one postaju nerazdvojiv dio njega bez kojeg ne može živjeti i radije će se rastaviti od života nego napustiti ove odgojne i uzvišene poruke i zakone.

Islam bez prisile

Kada imamo ovo u vidu prirodno je da postavimo pitanje zašto islam ne dozvoljava prisilu u vjeru i to obrazlaže jasnoćom svojih dokaza? Kada znamo pouzdano uz nepobitne činjenice da je nešto ispravno zašto ne bismo nekoga i nasilu natjerali na to dobro, i zašto u osnovi to nije u islamu prihvaćeno? Zar roditelj nikada ne natjera svoje dijete da radi ispravno i u tome se ogleda samilost i želja za dobrom prema njemu? Sa vjerom je nešto drukčije. Allah, dž.š., hoće od ljudi djela iz uvjerenja, a ne prazna djela koja nisu zasnovana na čistom, čvrstom i ispravnom uvjerenju. Djelo kod Allaha, dž.š., nema vrijednosti, koliko god bilo lijepo i korisno, ako nije urađeno sa čistim nijjetom (namjerom) u ime Njega i sa iskrenim vjerovanjem. Islam dijeli ljude na tri vrste: mu’mine, kafire i munafike. Poznato je da su kafiri oni koji ne vjeruju i ne prihvataju principe islama. Gori od njih i opasniji za vjeru su oni koji javno ispoljavaju da su muslimani a potajno gaje kufr i niječu islam. Nije nam onda potrebno da od loših ljudi činimo gore (tj. od kafira munafika), jer i ako budu radili u skladu sa propisima islama, tako da bi ga zamrzili i prekinuli svaku nadu u budućnosti da ga iskreno prihvate. Ovdje je važno napomenuti da kur’anske riječi: “Nema prisile u vjeru”, znače da je prisiljavanje u vjeru zabranjeno i to jasno moramo odvojiti od onoga što čujemo kod nekih “nema prisile u vjeri.” Ovo su dva potpuno različita pojma. Po prvom, kur’anskom, se zabranjuje uvođenje nekoga u vjeru silom, a po drugom, proizvoljnom zabranjuje se prisiljavanje u vršenju vjerskih propisa, što je netačno. Kada čovjek primi islam, ili je od rođenja musliman, dužan je da se pridržava njegovih principa i izvršava vjerske propise. Tako nalazimo u hadisima Resulullaha, s.a.v.s.: “Naučite svoju djecu namazu u njihovoj sedmoj godini, a udrite ih zbog njega u desetoj.” (Sunenu Ebu Davud, hadis hasen) Jasno se vidi iz ovoga da prisila na izvršavanje vjerskih propisa postoji. Hadis: “Između čovjeka (muslimana) i kufra je ostavljanje namaza.” (Muslim) Tako Ebu Hanife kaže da takvog sleduje zatvor, a nakon toga smrtna kazna, ako se ne pokaje, dok drugi kažu da ga sleduje smrtna kazna, sa razlikom među njima da li se ona izvršava na osnovu njegovog kufra ili zbog počinjenog grijeha ostavljanja namaza. Ovdje je bitno spomenuti i hadis: “Ko promijeni svoju vjeru (islam i prihvati drugu), ubijte ga.” (Sahihul-Buhari, poglavlje Istitabetu murteddin)
Umjereni put
Onaj ko doborovoljno i bez prisile primi islam, ili je od rođenja musliman, pa nakon toga hoće da ga ostavi i primi drugo ubjeđenje, to mu se ne dozvoljava, makar se radilo o upotrebi sile u njegovom sprječavanju. To je zbog što je islam sušta istina i što je onaj koji ga je prihvatio preuzeo na sebe obavezu njegovog slijeđenja, te ostavljanje istog znači optužbu islama za neki “nedostatak” ili proglašavanje da je neka vjera bolja od njega, što nije istina. Samim ovim se nanosi šteta islamu. Ono što je najvažnije ovdje naglasiti jeste da je to prihvatanje i slijeđenje svih islamskih propisa dužnosti i obaveza i ono što nas čini muslimanima. Ne treba se uopće obazirati na riječi nemuslimana kojima žele muslimane baciti u zabludu u koju su sami pali. Oni žele prikazati svoje vjerovanje “tolerantnim i umjerenim” pa prebacuju muslimanima da su ovakvi propisi kruti i sprječavaju slobodu čovjekovog opredjeljenja. Nije se čuditi takvim njihovim izjavama, jer su oni još od prije iskrivili svoja vjerovanja i prilagodili ih svojim prohtjevima iskorištavajući vjeru i njene propise za lične interese, ugađajući ljudima, a zamjerajući se Gospodaru ljudi. Nakon kufra, u koji su duboko zagazili, što god urade i kažu nije im posebno zamjeriti. A što se tiče “tolerancije” i drugih parola koje smo čuli još od prije, dovoljno nam je reći da mi slijedimo Božiju vjeru koja je u potpunosti ispravno prenesena do nas. U tom slučaju nema mjesta polemici. Mi ne žudimo za onima među muslimanima koji nastoje prilagoditi islamske stavove i propise kafirima, mijenjajući jasnu istinu. Zar misle da je ovakav objavljen od Allaha, pa ga treba dopuniti ili smatrati da je neprikladan, ovakav objavljen od Allaha, pa ga treba prilagoditi i dotjerati, ili žele kafire zadovoljiti u srdžbi Uzvišenog Stvoritelja, ili žele istinu sa neistinom pomiješati? Umjereni put (vesatijje) nije nikada bio, niti će biti, put između istine i neistine: I ne zaodijevajte istinu neistinom, i ne skrivajte istinu, a svjesni ste je. (Prijevod značenja El-Bekare, 42.) Ko tako radi čini najveći fesad (nered) na Zemlji jer ljude odvraća od istine, jer hoće da put istine približi putu batila (neistine i kufra), a Allah,  dž.š., želi upravo suprotno. Pa kada se takvima kaže: ''Ne činite fesad (smutnju) na Zemlji'', oni odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo”, tj. hoćemo da izmirimo ljude, približavajući njihova vjerovanja i stavove. Allahov, dž.š., odgovor takvima je: Zaista su oni pravi smutljivci, ali oni to ne osjećaju. (Prijevod značenja El-Bekare, 11.-12.)