WELCOME DOBRO DOSLI
   
  mU$A
  islamske pripovijetke
 

RANA NA SRCU

če u volovskim kolima. Na sebi je imao vojničko odijelo koje je bilo umazano krvlju. Na nekim mjestima je bila izmješana sa blatom, a na nekima je krv blistavo crvena još uvijek bila svježa…žda ni par sati od kako se sve to desilo…Svi su stajali kao nijemi oko tijela mrtvog šehida, oko njihovog voljenog Ahmeda, stajali i ćutali. Znali su da neko mora da obavijesti njegovu mladu suprugu Amelu da je Ahmed poginuo. Niko se nije usuđivao da pokuca na vrata…Tišina je stezala svojim koščatim šakama sve oko njih, bilo je tako tiho da se čak ni vrabci nisu čuli…ćerkica, nije imala ni tri godine, ali je dobro znala šta se dešava. Najviše je pamtila babino dugo izbivanje od kuće, pa je stalno pitala svoju mamu kada će im babo doći. Čim je ugledala vojnike zapita ih :ći ovu muklu tišinu… Niko ništa ne odgovori. Začuvši da se nešto dešava vrata se širom otvoriše i na njima se pojavi Amela, gledala je po prisutnima tražeći među njima svog Ahmeda, ali ga ne ugleda. Pritrča kolima moleći Allaha da ne bude u njima njen Ahmed. Čim ugleda njegovo lice vrisnu bolno i poče da jeca...o moj Ahmede zar ti mene ostavi...o dušo moja draga kako ću ja jadna bez tebe..Ahmede rano moja... oooooojjj...žala je na njegovim grudima gorko jecajući.češ- zapita je Samira, dok joj je prilazila. Mama, zašto babo tu leži, šta mu je to na odijelu?če i ona plakati.ćemo li ga ostaviti kod tebe dok mu sutra ne klanjamo dženazu.ću. Amela je išla za njima‎ pognute glave brišući suze sa lica ‎‎‎, ali ko može to more da zaustavi. Samira se pribila uz majku, oči su joj bile crvene, i iz njih su tekle nevine dječje suze.žili su ga na veliki kuhinjski sto. Lijeva noga mu je bila slomljena pa je onako beživotno visila padajući sa stola.ć se spuštala blago i polahko uvlačeći se u Amelinu sobu pritiskajući njeno mlado i bolno srce.ć duže vrijeme je spopadaju bolovi na srcu, ali je samo odmahivala rukom misleći da će to proći, međutim ta je bol sada bila još jača. ćošku sobe i promatrala to beživotno tijelo u kojem je do prije koji sat bujao život, rađale se nade i ideje, koje se kretalo, smijalo, pričalo, milovalo, a sada samo mrtvo i nepomično leži.če ona, a i što će me biti, pa to je moj muž s kim sam dijelila i dobro i zlo. Kad mi nije nikada naudio dok je bio živ zašto bi sada kada je mrtav. O, moj Bože, kako je bilo teško navići se i reći da je rahmetli. čela brisati krv sa lica, učini mi se kao da će te njegove usne nešto reći, da će se pomaći, da će me dozvati, Amela, Amela, oh, kako li su samo te riječi bile slatke. A i te njegove oči iz kojih je donedavno uvijek nešto tajanstveno iskrilo sada su ugašene i beživotno me gledaju. Primakoh se i poljubih ga, baš kao nekada. Nije me bilo stid, jer ipak on je bio moj, izljubiću ga cijelog posljednji put, a moliću Allaha da nas ponovo spoji u dženetu… Ja Rabbi, ti nas učini od dženetlija, a mene učini princezom svih hurija, ja Rabbi Ti sve čuješ i Ti sve vidiš pa primi ovu moju molbu. Amin.čekivala da progovori, da se podigne, da ustane, ali moj šehid je ležao nepomičan, dostojanstven i lijep kako samo šehidi mogu biti. Još ću makar ovu noć da budem sa njim, još ove noći će biti moj, a poslije neka mi ga hurije čuvaju dok ja ne dođem.čitava i zdrava. Primakoh mu se još bliže i legoh pored njega. Neko bi pomislio da sam poludila, ali niko ne može da osjeti ono što sam ja osjećala, moja ljubav prema njemu je bila ogromna. Na momente mi je naumpadalo da se i ja ubijem, da što prije budem sa njim, ali ako se ubijem teško da ću vidjeti dženet, a to znači da ću izgubiti zauvijek svog Ahmeda. Čitala sam u Kur’anu da su šehidi živi, da im Allah šalje svoju nafaku, u dubini svoje duše sam osjećala istinitost tih riječi. Znam samo jedno da moram da živim dok se ne preselim na bolji svijet. Moram da živim i odhranim ono jadno malo siroče koje možda nije ni shvatilo da joj je babo preselio na Ahiret, o moj Allahu, olakšaj a ne otežaj, jer ako sada ne umrem od ovog silnog bola koji me razdire onda ću stvarno dugo da živim.

Č

Le

Ah, moj Ahmede, ti ode i ostavi mi ranu na srcu.

Evo došla sam ovdje u Saudijsku Arabiju da operišem srce, jer su lije

Ja Rabbi, ti nam oprosti naše grijehe, smiluj nam se i blago nas uvedi u svoj obe

 

 

Sunce je pr

-Fatima- neko je zovnu. Okrenu se i vidje kako joj njen suprug Salim-aga maše.

-Do

Šta li je sada, za

-Sje

Sje

Evo fala Allahu koji je uslišao moju i tvoju dovu poslo’ nam je sin pare iz Njema

Fatima je gledala u te pare koje je Salim raširio pred njom, gledala i za

Fala Allahu koji se odaziva molbi svojih robova.- re

itavu noć nije ni oka sklopila. Ahmed je bio tu. Pred očima je imala njegov nasmijani lik, prisjećala se kako su prvi put stali da ašikuju, kako joj je otkinuo behar sa trešnje i poklonio joj u znak pažnje. Prisjećala se njihovog vjenčanja. Činilo se da niko nije bio sretniji od nje tog momenta. Život im je bio tako lijep, a još kada je mala Samira svojim bistrim krupnim okicama ugledala ovaj svijet, sreći nije bilo kraja. Svaka slika se poput noža zarivala u njeno srce kidajući ga dio po dio. Svaka pomisao o njemu bi izazivala bol, suze su tekle same od sebe, grudi su bile pune tjeskobe, disala je teškim uzdisajima, sve je bolilo, pa čak i ova kuća i ovi zidovi sve je podsjećalo na Ahmeda.žeći uz svog Ahmeda tako je i dočekala jutro. Narod je počeo da dolazi izražavajući svoju žalost. Svi su je tješila da bude strpljiva, da se nada Allahovoj nagradi, da se pobrine za svoju malu Samiru, koja je sve to promatrala iz ugla sobe dok joj se na licu odražavao osjećaj tuge. Izgleda da je i ona shvatila da babo više neće doći i zagrliti je kao nekada i postaviti na krilo pitajući je da li je još koju suru naučila, ah, kako li je samo bio topal taj zagrljaj. Kao da i sada osjeća te nježne i tople babine ruke kako je češkaju po kosi……Suze su klizile niz to malo sićušno lice kao kapljice kiše kada klize po staklu..Znala je Samira da se ovim oprašta od svog voljenog babe, da će ga ljudi ponijeti na tabutu, odnijeti na mezarje, zatim ga položiti u mezar, zasuti zemljom i poslije će se svi razići, ali praznina, ta mučna i daveća praznina će zauvijek ostati kao kost u grlu…čnici ustanovili da imam problema sa njim i ako se operacija ne obavi na vrijeme uskoro će prestati da radi. Eh, kad bi mogli i ove nevidljive rane isto tako otkloniti, ali eto, ništa se ne može nazor. Insan mora da živi sve dok mu Allah odredi. ćani dženet. Amin.

Ž

IVOTNA ŽELJAžilo svom žestinom. Kapljice znoja su se slivale niz Fatimino čelo dok je motikom udarala o tvrdu suhu zemlju. Zastade malo da odahne. Nasloni se na motiku i zagleda u nebo na kojem se nije ni oblačak vidio. Ispruži svoje stare naborane i od sunca i vjetra ispucale ruke te se zagleda u njih. Bože moj, dragi, da li ću ikad dočekati da ove moje staračke ruke dodirnu svetu zemlju po kojoj je kročio naš voljeni Poslanik, da li će ikada ove moje oči ugledati časni harem i vitke munare Poslanikove džamije.đi brzo, imam jedan radostan haber.čudi se Fatima i spustivši motiku na zemlju krenu prema Salimu.ćaš li se da sam zimus govorio našem Fadilu da bi voljeli makar pod svoje stare dane da odemo na hadždž.ćam se, a što mi to sada spominješ usred ovog posla?čke kako bi ja i ti ove godine mogli otići na hadždž.čuđeno vrtila glavom.če Fatima tiho u sebi.

Pripreme

 

Fatima je kroz prozor auta sa suzama u o

Hajde bona ne pla

Ja, ako Bog da, uzdahnu Fatima.

Autobus je krenuo sa stanice u Tuzli. Njena djeca, sinovi i k

Putovanje je bilo veoma naporno, ali je sveopšta atmosfera u autobusu razagnavala muke i patnje ovog mubarek puta. Prolazili su pokraj zelenih polja i dolina, visokih brda i planina, pokraj modrih rijeka i jezera, gordih gora i plavetnih mora, gradova i sela,

Prolazili su kroz Siriju, zatim Jordan da bi na kraju ušli u svetu zemlju, zemlju posljednjeg Bo

Vodi

Hotel na svu sre

Autobusi su se pripremali za odlazak prema

U toku vo

Po dolasku u Mekku smjestili su se u hotel, zatim bez ikakvog predaha i odmora zaputili u Harem.

Fatimino srce je podrhtavalo od sre

Do odlaska na Arefat je ostalo još par dana koje su naše had

-Fatima- me

Prima

-Fatima- povika Salim.

-Fatima, ljudi, pomagajte- vikao je Salim. Odmah se oko njega okupiše had

- O, moj Bo

Ni sam ne zna kako je doveden do hotela, kako se desilo da sjedi u autobusu i tupim pogledom gleda u okolinu koja promi

Autobus je polahko prilazio peronu, a na njemu je bilo mnoštvo svijeta koji su

-edo,

Salim podi

 

ŠEJTANSKA VESVESA

Ustao je tog dana veoma rano. Izašao je iz ku

Dok je lagano kora

Pribravši se pritr

-Šta mu bi Allahu moj dragi pa da se objesi.

Upravo dok ga je spuštao na zemlju njegova hanuma koja se upravo bila prenula iz sna, osjetivši da Jusufa nema pored nje je sko

-Bo

Te no

-Hajde Hasibe spavaj- re

-Ma nešto mi ne

U neko doba no

-Bo

Hasib je stajao na plo

Hasibe, Hasibe- zovnu ga Hava.

Me

Hasibe- ponovo ga zovnu, ali on se i ne okrenu.

Polahko mu pri

Hajmo u ku

Uze je za ruku i krenu za njom. Ujutro kad je ustao re

-Da nas Allah sa

Reci “Uti

od zla onoga što On stvara,

i od zla mrkle no

i od zla smutljivca kad smutnje sije,

i od zla zavidljivca kad zavist krije!”

HALALI MI

I

Allah nekome na ovome svijetu da sve ono što mi ljudi nazivamo jednom rije

A, opet ima ljudi kojima Allah ne dadne sve kao ostalima, bilo da im oduzme pamet, zdravlje ili ljepotu ili nafaku, pa na taj na

A Zejneba je bila jedna od takvih, obilje

Zejneba je bila djevojka koju je Allah obdario pame

Sve je kod nje bilo na svom mjestu, i pamet i zdravlje i ljepota, ali pogled na njen lijevi rukav koji je onako prazan u zraku visio, odavao je da ipak nije sve kako bi trebalo biti. Zejneba je to dobro znala i boljelo je to saznanje i ti pogledi koji su se najviše zadr

Druge djevojke koje bi dolazile sa njom na vodu bi odjednom donijele vode koliko im je trebalo dr

Ali bez obzira na sve to ona je pokušavala da ne misli na sebe i svoju sudbinu, pomirila se sa Allahovom odredbom i nastojala koliko-toliko u svoj

Došlo je kona

Dok je dovršavala jelo za

-Zejneba,-zovnu je njena prijateljica Esma probudivši je iz tih tu

-Ho

Razmišljala je koji tren te neodlu

-Ne, ne

Znala je dobro da ako je upita ponovo da ne

-Hajde Zejneba da zaigramo, molim te.

-Dobro kad ve

Ve

-Ho

Kolo zastade, muzi

Zejneba se lagano okrenu ka Sabitu i podi

-Bog ti dao Sabite ono što si zaslu

Sabit je stajao kao okamenjen, ni rije

-Sabite, što to u

-Pusti me, molim te, ostavi me na miru, ni ja sam ne znam šta mi je bilo- to rekavši otr

Teferi

 

 

 

II

A u njenoj ku

Polagano je dolazila sebi. S teškom mukom je uspjela da otvori o

Kako joj re

Doktor je bio, pregladao je i rekao da

-Halali mi Zejneba, halali mi ako ikako mo

-Zašto si Sabite došao da je ponovo mu

Sabit se okrenu ka Esmi te tihim jedva

-Danas sam vidio smrt, gledao sam joj ravno u o

-Kako to, šta ti se desilo?- upita ga Esma.

Malo zastade prisje

-Danas kada sam bio na pilani, mo

Rije

-Gledao sam kako se kotrljaju ka meni, bio sam potpuno svjestan da ako me samo jedan dotakne da

Spasi me Bo

Dok je ovo izgovarao znao je dobro na koga misli, pred njegovim o

Pomozi mi ja Rabbi, pomozi mi samo sada.

-Vidio sam da mi smrt puše za vratom, znao sam da me je stigla tvoja kletva, ali ipak Allah me je poštedio, uslišao je moju dovu te su balvani udaraju

-Ho

-E moj Sabite, nisam ti ja takva, ja sam tebi ve

Nek ti Allah podari d

-Allahimanet – izgovori Sabit tiho, sko

Sabit je ispunio svoje obe

Na Zejnebinoj d

 

 

 

 

KRUNA NA GLAVI VJERNICE

Juni je. Vrelo u

Za

-Vidiš draga sestro tvoj na

Ove rije

-Halali mi, ali moram i

Stajala je i zurila u autobus koji je polazio sa perona, mislila je o onome što joj je ovaj neznanac rekao i pitala se kako to da o tome nije znala ništa. Pogledala je niza se, te je mo

Pogleda po prisutnima, oko nje su bili sve sami Nijemci, autobus je ispunjavao

za putovanje su bile veoma brze, jer do putovanja je bio veoma kratak rok. Odmah su rezervisali mjesta u autobusu i uplatili za odlazak na hadž, te su počeli s nestrpljenjem da čekaju dan polaska. Odlazak na Hadž je bila Fatimina životna želja. Dobro se sjećala kada se babo vratio s hadža kako je iskupio svu djecu oko sebe a nju koja je bila najmlađa a zasigurno i babinom srcu najdraža je postavio na krilo i počeo im pričati kuda je sve prošao i šta je sve vidio. Spominjao je kako je prolazio pored ogromnih rijeka, mora, planina, pustinja sve dok nije konačno ugledao sveti Hram. Sve te slike su živjele u njoj i odrastale sa njom, čak je nekad sanjala sebe i svog Salima kako stoje pred Kjabom i upućuju Allahu dovu. Želja je uvijek bila tu, ali sve do sada Fatima zbog materijalnih razloga nije mogla da je ostvari i da san pretoči u javu.Konačno približio se i taj radosni dan. Čitavo selo je došlo da ih isprati. Grlili su se i ljubili kao da se više nikada neće vidjeti. Možda je to donekle bilo tako zbog toga što Fatima nije nigdje išla osim do Tuzle ili Kalesije. To je bio njen vanjski svijet kojeg je poznavala, a sada je morala ići tako daleko i ostaviti sve svoje najdraže.čima gledala kako pred njom zamiče njena kuća, masa svijeta pred njom, njena avlija i njeno voljeno selo.či- reče joj Salim, opet ćemo se mi vratiti našoj kući.ćeri, unuci i unuke su im mahali sa perona sve dok autobus nije izmakao iz vida. Osjećala je u sebi veliku žalost što odlazi i napušta sve svoje najmilije, ali je duboko u svom srcu osjećala da je došlo vrijeme da se i njena duša odazove svome Gospodaru, svome Stvoritelju, da i ona kaže: Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel hamde ve ni’mete leke vel mulke la šerike lek. (Odazivam ti se moj Gospodaru odazivam, odazivam se tebi koji nemaš sudruga, zaista sva zahvala, nimeti i vlast pripada samo tebi koji nemaš sudruga.)ćuprija i mostova, slika je bilo tako mnogo da bi ih se i najnezasitija duša nasitila, ali ne i Fatima. Za nju je to bilo sve novo, svaki detalj je htjela da upamti kako bi mogla da svojim unucima i unukama pruži što vjerodostojniju sliku o svemu onome što je prošla i vidila, baš kao što je to učinio i njen rahmetli babo. Zemlje su se nizale jedna za drugom. Ni sama ne zna koliko je granica prešla, ali kad rekoše da ulaze u Tursku malo se pridiže na svom sjedištu, jer ipak mnogo je toga čula o Turskoj kao zemlji hilafeta i zemlji Osmanlija koji su donijeli islam u ove naše bosanske pitome krajeve. Turska je bila veoma lijepa, na sve strane su se mogle vidjeti vitke bijele munare kako svojom visinom paraju oblake, prostarne i lijepe starinske džamije, ali i moderne autoputeve, mostove, građevine i mnogo štošta drugog.žijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. Njeno srce je treperilo nekom neopisivom radšću, suze su joj zaiskrile u očima, pa zar je moguće da su ove moje stare oči dočekale da ugledaju ta sveta mjesta, i da me ove moje noge ponesu do Svetog Hrama kojeg je još Ibrahim a.s., sagradio sa svojim sinom Ismailom da je na njih Allahov spas i milost.č je najavio da se uskoro približavaju gradu Božijeg poslanika s.a.v.s., svi koji su bili kunjali na svojim sjedištima se pridigoše. Autobus ispuni jedna euforija i radost. Svi su očekivali da se pred njihovim očima pojave vitke munare Poslanikove džamije koje su se mogle izdaleka vidjeti. I zaista neko povika pogledajte i pred njihovim očima se ukaza džamija Božijeg poslanika s.a.v.s., sva u sjaju i blještavilu okupana svjetlošću milion reflektora njene munare kao da su iz zemlje iznikle stajale su i ponosno zadivljavale sve prisutne svojom ljepotom. Allahu ekber, Allahu ekber, začu se glas divljenja iz stotinne grla. Neko poče učiti ilahiju Taleal bedru alejna min Senijjetil veda… euoforija je bila neopisiva. Svi su jedva čekali da što prije siđu iz autobusa smjeste se u hotel i dođu da izbliza pogledaju tu ljepotu koju iz ljubavi prema svom Poslaniku podigoše iskreni vjernici.ću nije bio daleko od Harema tako da su mnogi ostavivši stvari u svojim sobama zaputili se pravo u Harem. Fatima i pored svojih podmaklih godina uopće nije osjećala umor, kao da je umjesto nogu imala krila, a Salim bi joj malo po malo govorio polahko bona nismo na trkama, međutim njen zanos, ushićenje i radost su bili ogromni. Kako su se približavali pred njima se pomalja velelepna građevina, ljudi je bivala sve više i više, gužva se stvarala kako su se približavali centru grada. Bilo je vrijeme jacije namaza. Odjednom se začu melodični glas muezina. Fatimino srce je treperilo kao listić na vjetru, srsi imanskog zanosa su se razlivali po njenom tijelu. Uopšte nije osjećala gdje se nalazi. Narod je kao bujica vode prilazio džamiji i ulazio u nju. Fatima je otišla u ženski dio džamije a Salim u muški, dogovorili su se da se nađu kod jednog od bezbroj izlaza Poslanikove s.a.v.s., džamije. Veličina i ljepota Poslanikove džamije su bili fascinatni. Fatima nikada prije nije vidjela tako veliku džamiju. Ogromni stubovi presvučeni zlatnom bojom su se upirali o visoki krov. Mermer se caklio tako da joj se činilo da je voda. Mesdžid je odisao nekim mirom, tišinom i spokojem kakav Fatima do tada nikad prije nije osjetila. Klanjala je svoj namaz mirno i skrušeno u potpunosti predana i mislima posvećena svom Gospodaru. U srcu je osjećala nekakav čudan i neopisiv osjećaj blaženosti i spokoja. Lice joj je bilo ozareno radošću i na njemu se ocrtvao blagi osmjeh zadovoljstva. Uistinu je uživala u ovom namazu. Imamovo predavanje selama je prenu iz ovog blaženstva te predavši selam i poslije obavljenog zikra izađe iz džamije da se nađe sa svojim Salimom. Dani u Medini su brzo prolazili. Svi su bili radosni i zadovoljni. Ljudi su provodili svoje vrijeme malo u obilasku Medine, malo kupujući hedije za svoje rođake, komšije i prijatelje, počesto su odlazili u džamiju znajući kolika je vrijednost jednog namaza u Poslanikovoj džamiji i imajući u vidu da možda nikad više neće doći da je posjete ponovo. Možda je to najveći razlog što naši ljudi tako emocionalno doživljavaju hadž. Fatima je nastojala svaki namaz da klanja u Džamiji, kada bi otišla na podne ne bi se vraćala sve do poslije jacije, jer evo ostvaruje se njen san pa zašto ga ne bi punom parom živjela.Časnoj Mekki, u srcima naših hadžija se osjećala tuga što moraju da odu iz grada našeg voljenog Poslanika, neki su govorili sa sjetom u glasu kako bi ovdje bilo lijepo proživjeti ostatak svog života.žnje vodiči su pojašnjavali obrede hadža po više puta tako da su mnogi upamtili sve ono što su dužni učiniti, dok su se neki oslanjali pri tome na one druge i vodiče. Ubrzo su stigli do mikata, svi su izašli iz autobusa da se okupaju namirišu, odsjeku nokte, i da obuku ihrame. Kada su završili s tim ponovo su sjeli u autobuse i učeći telbiju zaputili se prema Mekki. Autobus se prolamao od izgovaranja telbijje koja je dolazilo iz dubine duše.Želja da se vidi harem, taj časni hram, ta Allahova kuća je bila izuezetno velika tako da ih nikakav umor nije sprečavao u tome. Prvo su ugledali Harem koji je bio sav ispunjen ljudima, ženama, djecom, svi su hrlili ka toj drevnoj kući da se odazovu pozivu svog Gospodara. Kada su prošli kroz tu gužvu i ušli na jedon od ulaza Harema pred njihovim očima se pojavi veličanstven prizor. Bejtullah (Allahova kuća) je stajala baš kao na onoj slici u dnevnoj sobi koju je Fatimin babo donio s hadža. Jedna prosta građevina četvrtastog oblika, presvučena crnim platnom preko kojeg su zlatnim koncima izvezeni Kur’anski ajeti, dok je oko nje kao bujica narod tekao u krug. Ta bujica je bila najizraženija kod hadžerul esveda, gdje su svi željeli makar da dotaknu hadžerul esved ako već ne mogu da ga poljube.će i uzbuđenja te podiže ruke i obrati se Allahu sljedećom dovomMoj Gospodaru povećaj ovom hramu čast, ugled, poštovanje i veličinu. Onome ko je obavio hadž ili umru, štujuci i veličajući ovaj hram, povećaj čast, ugled, veličinu i dobrotu. Moj Gospodaru ti si selam i od tebe dolazi selam. Počasti nas Gospodaru sa selamom. Počeli su polahko da se približavaju Bejtullahu probijajući se kroz gužvu kako bi se uklopili u tu bujicu. Obavili su Tavaf povodom dolaska, jer je to pozdrav Ka’bi, zatim su klanjali dva rekjata iza mekami Ibrahima, napili se sa vrela Zemzem te krenuli da obave sa’aj između Saffe i Merve. Iako je Fatima već bila blizu šezdesetih umor uopšte nije osjećala, pitala se otkud joj ovolika snaga. Poslije ovih obreda ljudi su skinuli svoje ihrame jer su obavljali hadž temetu’. žije provodili slično kao što su provodili dane u Medini. Sa odlaskom na Arefat počeli su obredi hadža, koji su se nizali jedan za drugim. Poslije svih obavljenih obreda hadža na kraju je još ostao oproštajni tavaf. Kada su i to završili Fatima stade iza mekami Ibrahima da klanja dva rekjata. Dok je bivala na sedždi dugo bi se zadržavala međutim učinivši posljednju sedždu Salimu se učini da je zaspala, pa je poče dozivati.đutim ona se ne pomače. Fatima-ponovo je dozva Salim.če joj se te je malo prodrma kad njeno tijelo nemoćno i beživotno klonu i pade na stranu. žije, hitna pomoć dođe istog momenta, ali za Fatimu na čijem licu se ocrtavao osmjeh je bilo kasno. Rahmetullahi alejha, da joj se Allah smiluje, njoj i njenoj dobroj duši. Eto Allah dade da se njena životna želja ostvari ali izgleda da njeno srce nije moglo da podnese toliku sreću, nije izdržalo da kraja njena jadna i napaćena duša. Preselila je sa ovog svijeta na zasigurno bolji svijet, svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Salim je svo vijeme samo šutio i nijemo gledao dok se borio sa samim sobom da ne zaplače. Težak je to bio udarac. Njegov životni saputnik ga je napustio. Otišla je ona s kojom je dijelio i dobro i zlo. Još jedna dobra duša je otišla sa ovog svijeta da se vrati onome ko ju je stvorio. Grizao je usne i pokušavao da nadvlada i zaustavi suze koje su nadirale same od sebe. Neka gorčina tako mučna i teška je stajala u grlu gušeći ga i oduzimajući mu dah. Rekoše mu da je običaj da onaj koji umre na hadžu da se tu i ukopa.že, pa čak i njeno tijelo će ostati ovdje.če ispred njega. Ljudi su mu prilazili i govorili da bude strpljiv i da se raduje što mu je žena preselila na onaj svijet na jednom tako časnom mjestu, kamo sreće da smo mi na njenom mjestu. Znao je to Salim veoma dobro, ali ova praznina i ova bol koja je ispunjavala njegovu dušu nisu mogle nikakve riječi da ublaže. Sjedište do njega je bilo prazno, nje više zaista nema. Kako su prošli ovi dani putovanja Salimu uopšte nije bilo jasno, jer je bio izgubio osjećaj za vrijeme i prostor tako kada najaviše da se približavaju Tuzli kao da dođe sebi. O Bože dragi, kako ću se pojaviti pred djecom i unučadima bez njihove nene.čekali povratak svojih hadžija. Salim ugleda svoju djecu koji mu odmah počeše da mašu. Putnici su jedan po jedan počeli da izlaze iz autobusa. Salim uzdahnu duboko i krenu i on prema izlazu. U susret mu pritrčaše sinovi, kćeri i unučad. Svi su ga grlili i ljubili čestitajući mu obavljen hadž, zatim se okrenuše čekajući da i Fatima izađe. Poslije kraćeg čekanja, kada su skoro svi putnici bili izašli svi se okrenuše prema Salimu a jedno od unučadi izgubivšI strpljenje zavika:đedo, pa gdje je nena?že glavu te reče blago i dostojanstveno:”Nena se djeco nije vratila. Preselila je sa ovog svijeta dok je klanjala ispred Allahove kuće, umrla je na sedždi”. Da joj se Allah smiluje , oprosti njene grijehe i blago je uvede u dženet.će i zaputio se u štalu. Negdje u daljini se čulo zavijanje pasa. Svjetlo je polagano nadvladavalo tamu razgoneći pred sobom zlo mrkle noći kada razastre svoje tmine. Morao je danas da ide i da uzore svoju njivu. Ujarmio je Šaronju i Brezonju i uz tiho pjevušenje se zaputio kroz selo.čao pomalo udarajući volove i povikujući na njih misli su mu bile nesređene i ni na što neusredotočene. Već kada je bio na izmaku sela kod zadnjih kuća do njega dopirnu blagi proljetni vjetrić i donese mu miris trešnjinog behara. Podigavši glavu da pogleda u njene krošnje pogled mu se ukoči, noge klonuše a iz grudi samo što mu se ne ote krik. Stajao je nepomično otvorenih usta i gledao pred sobom u prikazu koja se klatila na užetu koje je bilo zavezano o granu jabuke. Euzubillahi mineš-šejtanir-radžim, ote mu se čisto nagonski iz grudi. Šta je ovo, moj Allahu. Stajao je tako ne smijući se pomjeriti ni naprijed ni nazad. Nije bio sujevjeran, ali je ipak ovaj prizor imao jakog efekta na njega tako da je bio počeo svašta misliti. Vjetar ponovo zapuha malo jače i “prikaza” se pomjeri. Njegovo čuđenje i zaprepaštenje je bilo još više, jer se na tom konopcu nije klatila prikaza nego njegov prijatelj Jusuf. Estagfirullah, uzviknu Hasib. Estagfirullah…ča brzo do tijela koje se beživotno klatilo i okretalo na vjetru čas lijevo, čas desno. Nikog nije bilo u blizini pa je morao sam da ga skine sa konopca. čila iz kreveta i istrčala iz kuće. Čim vidje Hasiba kako ga skida sa konopca vrisnu i pokri lice rukama uzdišući i jecajući.že moj dragi pa šta to uradi moj Jusufe, pa šta to uradi moj Jusufe, pa šta to uradi moooj Jusufe. Jecala je starica i ponovljala na sav glas jedne te iste riječi. Svjetla su se počela paliti u okolnim kućama. Narod se počeo iskupljati, svi su gledali u beživotno tijelo svog komšije, gledali i u nevjerici vrtili glavama. Hasib je klečao pored njegovog tijela držeći konopac u rukama, nije mogao da vjeruje da se nešto stvarno tako desilo i to baš njemu. Svi su osjećali neki ledeni strah koji se uvlačio polahko u njihove duše, jer nije mala stvar dići ruku na sebe i oduzeti sebi život.ći pokušavao je da zaspi i da zaboravi ono što se danas desilo, ali prizor koji je vidio je ostavio suviše dubok trag u njegovoj duši tako da je san bio veoma daleko. Misli su mu se uvijek nanovo vraćale ka onom istom prizoru, kao da i sada vidi pred sobom tamnu priliku koja visi na konopcu dok je vjetar preokreće. če mu njegova hanuma.će san na oči. Samo ti spavaj i ne obaziri se na me.ći, u gluho doba, kada je zlo razstrlo svoje tmine, Hava se trže osjetivši da Hasiba nema.že moj dragi, da mu nije naudilo- prošapta bojažljivo Hava. Obuče svoj ogrtač i istrča vani.či ispred njihove kuće i izgubljenim pogledom zurio u jednu šljivovu granu. Prizor je bio sablasan.đutim ništa. Nije se uopšte pomjerao.đe i uze za ruku učeći da i on čuje: Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim. Bismillahir-rahmanir-rahim. Kul euzu bi rabbil felek… Kul euzu bi rabbin-nas… , dok je izgovrala minel džinneti ven-nas, Hasib kao da se prenu. Protrese glavom i pogleda u Havu začuđen što se on nalazi ovdje napolju.ću- reče mu Hava.če joj:čuva od prokletog šejtana i njegove vesvese. Sigurno je i mog Jusufa šejtan obmanuo i zaveo svojom vesvesom. Ni sam ne znam kako se desilo da izađem vani, ali znam da sam razmišljao o tome kako bi bilo lijepo da se i ja objesim. Gledao sam u onu šljivovu granu i već zamišljao sebe kako visim na njoj sa konopcem o vratu. Ljudi bi dolazili, iskupljali se oko mene i govorili kako se lijepo klati na konopcu. Svi bi uzvikivali o, kako je lijep. Da nisi došla, sam Allah zna šta bi se sa mnom desilo. Uči što više možeš riječi Uzvišenog Allaha: čem se Gospodaru svitanja, ći kada razastre svoje tminečju:sreća. Allah nekoga obdari i pameću i zdravljem i ljepotom i lijepu mu nafaku da, ali opet čovjek kao čovjek, umjesto da bude zahvalan Allahu na onome što ima, da cijeni ono što mu je Allah podario, on se uzoholi pa umjesto zahvalnosti u njemu obijest proradi.čin ih obilježi i s tim biljegom takvi se rađaju i s tim biljegom i umiru.ženih, rekli bi smo u neku ruku nesretnih osoba koje uspiju da se naviknu na samog sebe, naviknu se da je to od Allaha, pomire se sa sudbinom i pokušavaju koliko-toliko svoj život učiniti sretnim.ću, zdravljem i ljepotom, i nafaku joj je Allah finu dao, ni previše ni premalo, taman toliko kako bi se moglo normalno živjeti, ali Allahova odredba je bila da se Zejneba rodi bez lijeve ruke.žavali na njenom lijevom praznom rukavu su je pekli, a sav taj bol je dopirao direktno do srca.žeći u objema rukama posude sa vodom, dok bi Zejneba po nekoliko puta morala da se vraća do vode. Ili kada bi kupila šljive koje su otrešene ležale na putu morala bi da utroši i posljednji atom snage kako ne bi zaostajala za drugima. Bilo je tu niz drugih situacija u kojima je Zejneba osjećala tjeskobu u duši i bol koja joj je razdirala grudi i to sve zbog razloga što nema obje ruke, što nije kao i drugi.život da unese makar tračak sreće. Imala je ona i neke svoje snove, svoju maštu, ali i svoju realnost. Slušala je svake noći kako momci dolaze pod prozore svojih izabranica, kako šapucu, sevdišu i uzdišu. I ona je uzdisala, ali ne od ljubavi i sreće, već od bola i tuge. Gorka je bila ta njena tuga čemerna i bolna. Pod njenim prozorom još se nije ni jedan momak oglasio, bježali su od nje i njenih prozora kao da kuga u njenoj kući hara.čno i proljeće a sa njim je došao i prvi teferič, prvi na koji će Zejneba da ide sa svojom drugaricom Esmom. Dok se taj dan pripremala birajući svoje najljepše djevojačko ruho neki čudan osjećaj je prože. Osjećala je kao da će se nešto loše desiti, nešto je u njoj govorilo da ne treba da ide, ali ipak želja da i ona bude tamo da bude dio tog mnoštva je bila isuviše jaka tako da je odbacila tu pomisao i nastavila sa pripremanjem.ču glas svoje drugarice Esme, zvala ju je da krenu. Već se čula vreva, žamor, glasovi su se miješali i pronosili vazduhom, sve je govorilo da je teferič uveliko počeo. Izašla je vani dok joj se na licu odražavao čudan izraz nemira i straha. Nije voljela da izlazi među svijet, jer ti pogledi nekad podrugljivi i pakosni, a nekad topli i samilosni su je uvijek podsjećali na jednu stvar koju je ona u samoći uspijevala da zaboravi. Ti pogledi su pekli čitavo njeno tijelo, kao žeravice, pa čak i sada dok je stajala sa Esmom u masi naroda posmatrajući šarenolikost tog teferiča i sada je osjećala da nije kao ostali. Svi oko nje su bili radosni, smijali su se, razmahivali objema rukama dok su objašnjavali neke sasvim obične stvari, dok je ona stajala izložena pogledima sa svih strana kao ptica slomljenog krila, koja bi poletjela ali zna da ne može da to učini sa jednim krilom. Tako je ona emotivno doživljavala svoju sudbinu, a znajući da već duže vremena živi sama ta je tuga bivala sve veća i veća. Ta tuga nije se pojavila odjednom, već duže vrijeme u njoj hara, kida joj tijelo i duh i svaki dan čini je sve bljeđom i bljeđom.žnih misli.ćeš li da zaigramo u kolu?- upita je Esma.čno reče:ću.će moći odbiti, jer želja je u njoj bila tako jako da je nikakvi razumni razlozi pa čak ni onaj čudni osjećaj koji ju je obuzeo kada se spremala neće moći spriječiti. A Esma kao da je to osjetila ponovo joj reče skoro molećivim glasom:ć hoćeš, hajdemo.ć sljedećeg momenta su se probijale kroz gužvu da bi došle do kola. Uhvatiše se u kolo i počeše prvo lagahno i polako da se kreću u ritmu muzike, te poslije sve brže i brže prilagođavajući se igri momaka i djevojaka. Na Zejnebinom licu je možda po prvi put u njenom životu zablistao osmijeh, osmijeh sreće i zadovoljstva. Da to se zove sreća, i ovakvi kao ja imaju pravo na nju, i oni mogu biti sretni. Tako je u tim momentima , sva zanesena u igru razmišljala Zejneba. Odjednom ni sama ne zna kako pojavi se u kolu Sabit, seosko spadalo, veoma prgave naravi, uvijek spreman da zbija šale na tuđi račun. Nije slutilo na dobro. Stao je pored Zejnebe koja je bila na kraju kola sa njene lijeve strane te ispruži svoju ruku ka njoj da ga uhvati. Znao je da nema lijeve ruke, da mu ne može dati ono što nema, ali šejtan mu nije dao mira, sve ga je više huškao i podbadao. Ona je okrenula glavu praveći se da ne vidi njegovu ispruženu ruku, te ga ovo naljuti i izdera se na nju:ćeš li mi dati tu ruku ili ne?čari prestaše svirati, svjetina se zagleda u taj do sada neviđeni prizor, svi su očekivali šta će se desiti.že ka njemu svoje blijedo lice, dok su joj iz očiju suze tekle .žio- izgovori ona jedva čujnim glasom i pade na zemlju.či nije mogao da izgovori, oči su mu gledale u prazno, još nije shvatio šta se dogodilo, zašto je to zapravo učinio. Gledao je kako prihvataju Zejnebu i odnose je njenoj kući užurbanim koracima, nije znao ni je li mrtva ili živa. Priđe mu Esma te mu reče prekornim glasom:čini, što uvrijedi ovu jadnu siroticu?ča nekuda.ča više nije bilo, niko nije mogao poslije ovoga nastaviti da igra i pjeva, narod se razišao i otišao svojim kućama pitajući se šta li će se desiti sa Zejnebom, hoće li preživjeti ovja napad koji je ličio srčanom udaru ili će umrijeti. Haberi o događaju sa teferiča su se prenosili kao vjetrom nošeni, od kuće do kuće, sva mahala je znala za Zejnebinu sudbinu i svi su je žalili.ći je bilo tiho, samo se čula vatra kako pucketa u staroj zemljanoj furini. Pored njenog kreveta sjedila je Esma i par žena iz sela. Oca ni majke Zejneba nije imala, umrli su prije dvije godine od neke čudne zarazne bolesti koja je eto Zejnebu poštedila, ali ju je duhovno potpuno oslabila. Izgubivši i oca i majku ostala je bez oslonca, bez ikakve potpore i podrške, nije imala kome da se potuži, ni ocu ni majci, ni sestri ni bratu, tako da je sav svoj bol držala u sebi, a taj bol je kao vatra potmulo po njoj harao sve dok nije buknuo, sve dok jadno srce sirotice nije moglo više da izdrži. Sabit i njegova ruka su bili ta kap koja je prevršila čašu, koja je Zejnebu bacila na zemlju a zatim je prikovala za krevet.či. U sobi je bilo veoma mračno, samo je jedna svijeća gorjela na stolu u blizini kreveta. Ugledala je zabrinuto Esmino lice nad sobom. Htjela je nešto da kaže, ali je bol u grudima presječe i ponovo utonu u san.ći istinu- pitala se Esma.će ovo teško preživjeti, a ako koma potraje duže od tri dana smrt je neminovna. Treći dan otkako se to sve desilo Zejneba je bila malo došla sebi. Na licu joj se ocrtavalo bljedilo i umor. Pogled joj je bio zamućen, gledala je lica oko sebe ne mogavši da ih prepozna. Žene su dolazile kod nje malo bi posjedile pa bi se vraćale svojim kućama noseći vijesti o Zejnebinom stanju. Sedmi dan njene bolesti kao da joj se stanje malo popravilo, čak je malo i pričala sa Esmom, ali sve je to bio samo privid, jer njoj izgleda nije bilo lijeka. Dok je s teškom mukom gutala hranu koju joj je Esma prinosila pitajući je kao malo dijete, vrata se odjednom sa treskom otvoriše. U sobu je sav zadihan i crven u licu uletio Sabit. Na licu mu se vidjelo da je nečim uznemiren, čak mu je lice bilo poprimilo nezdravo bijelu boju, sve na njemu je govorilo da je Sabit preživio nekakav šok koji je izazvao u njemu taj nemir. Pritrčao je krevetu te kleknuvši pored njega uhvati Zejnebu za ruku i plačnim glasom progovori:žeš.čiš, zar ono nije bilo dovoljno- upite ga Esma povišenim glasom.čujnim glasom progovori:či.ćajući se današnjeg prizora na pilani dok mu se u očima vidio strah, strah od smrti, strah od kletve, od dove onoga kome je zulum nanešen.žda po prvi put sam osjetio šta je to strah. Ni sam ne znam kako se to desilo, odjednom sam ugledao gomilu balvana koja su se kotrljala ka meni. Imao sam dovoljno vremena da se sklonim u stranu i da pobjegnem, ali u tom strahu nisam vidio šta je ispred mene pa sam potrčavši zapleo nogom o žilu i pao…či su mu zamirale na usnama, govorio je isprekidano kadkada gubeći dah. Malo zastade te nastavi.će me zdrobiti, više nisam imao vremena za bijeg, balvani su mi bivali sve bliže i bliže, još koji tren i već će biti prvi balvan na meni, za njim odmah dolazi drugi, pa treći, pa četvrti, a ni prvi ne bih izdržao već bih bio mrtav.že, samo me poštedi, pokajaću se za svoje grijehe, biću pravi vjernik, zatražiću halala od svakog onog koga sam uvrijedio…čima je od onog kobnog dana stalno treperio Zejnebin lik, kao da i sada vidi njene suzne oči kako tužno u njega gledaju moleći ga da je poštedi daljeg maltretiranja.ći o jedan kamen koji se nalazio ispred mene počeli da odskaču u vazduh prelijetajući mi preko glave i padajući sa treskom na zemlju. Buka koju su balvani izazvali je bila nepodnošljiva, tog momenta sam osjećao da će mi srce puknuti od straha. Kada je i posljednji balvan preletio preko moje glave, ustao sam i zagledao se u taj kamen koji je bio sebeb mog spasa a sam Allah zna zašto je to tako. Sjetih se dove upućene Allahu, sjetih se tebe i tvojih riječi i dođoh evo da tražim od tebe halala.ćeš li mi Zejneba halaliti- kroz suze progovori Sabit.ć davno halalila, da nisam tako učnila ništa te ne bi moglo sem Allaha spasiti, jer Allah se odaziva dovi onoga kome je zulum učinjen. Nego zapamti dobro šta si obećao Allahu, učini teobu, pokaj se i budi pravi vjernik.ženet Zejnebo. Sada mi je malo lakše na duši, ali znaj da ću do smrti svoje imati u mislima ono što si mi rekla. Nikada to neću zaboraviti.či i ode.ćanje, pokajao se i to iskreno, počeo je ići u džmiju, klanjao je redovno, nikoga više nije vrijeđao niti se na njegov račun šalio, postao je sasvim druga osoba. Već sutradan selom se pronio tužni haber. Svi su ga prihvatali kao neki teret koji se ćutke dočekuje.ženazi je bilo mnogo svijeta, za života je niko nije pazio a sada su ipak htjeli da joj se oduže, da je isprate do njenog vječnog boravišta i da time ublaže makar malo grižnju savjesti koja ih je sve redom pekla. Samo malo više ljubavi da smo joj pružili ne bi se ovo desilo, govorili su mještani. Svi su se u neku ruku osjećali krivim. Sabit je sam iskopao mezar, napravio nišane, spustio je u mezar pa su je poslije svi zagrnuli. Ljudi su se odmah poslije dženaze razišli dok je Sabit dugo i dugo ostao na njenom kaburu kvaseći ga svojim vrelim suzama moleći Allaha za oproštaj.žareno sunce prži svom žestinom. Škola se bliži kraju. Selma je već završavala drugi razred medicinske škole. Oduvijek je bila odlična, pa se nada da će i ove godine isto tako biti. Dok je koračala ulicom u tijesnoj mini suknji koja je ocrtavala njene obline, mladići su se okretali za njom dobacujući joj neke uličarske trivijalne fraze. Kad odjednom začu jedan poziv koji nije ličio na ostale, navikla je da joj dobacuju nazivajući je mačkom, ribom i ko zna kojim sve izrazima, međutim taj izraz je po prvi put čula, jedan mladić koji je stajao čekajući autobus priđe joj te reče:”Sestro, da li možemo porazgovarati malo”.čudila se što je ovaj nepoznanik naziva sestrom, međutim kada se malo bolje zagledala shvatila je da je tog mladića i prije viđala, čak je stanovao blizu nje. Osjetila je u samom tom izrazu poštovanje, a i njegov glas je bio smiren tako da mu reče:”Kako da ne”.čin oblačenja nije u skladu sa islamom. Ti si dužna da pokriješ svoje stidne dijelove tijela, to jeste sve osim ruke i lica, jer ako budeš pokrivena zaslužićeš Allahovu milost i uspjećeš i na ovom i na budućem svijetu.či je Selma po prvi put čula. Znala je da je njena nena rahmetli nosila maramu, ali njena majka ne. Čak je i sam način odjevanja naslijedila od majke.ći, autobus mi je došao,-reče ovaj neznanac i ode.žda po prvi put obli rumenilo. Zastidila se sama sebe. Pitala se kako to da o islamu ne zna skoro ništa. Znala je da neke njene prijateljice idu na vjeronauku, ali nju roditelji nisu na to obavezivali govorili su da bi to bio suviše velik teret za nju i da ne bi mogla sve to stići. Dok je sjedila u autobusu vozeći se kući stalno je natezala suknjicu kako bi se što više pokrila.žamor njemačkog jezika kojeg je Selma bolje poznavala nego svoj maternji, bosanski jezik, a nije ni čudo jer ona se rodila ovdje. Došavši kući majka je dočeka ispred kuće, sjedila je na terasi.

Ć

ao mama,- reče Selma, prilazeći majci.

Ć

Pa, jesam malo. Mama, da li bih i ja mogla i

A zašto k

Sje

Ne znam, ako misliš da mo

Bilo joj je neobi

Azra joj je napomenula da pokuša da se što pristojnije obu

-Šta

Ne, ne

Da li modom?

Pa ta moda nije naša mi imamo svoju modu i tradiciju. Ne

Do ku

-

-Mama od sada pa nadalje

-Ma nemoj mi re

Ja sam se u ime Allaha pokrila, i od sada

To

Ne znam. Mo

Na ovome se završio njihov razgovor. Njenoj majci nije bilo pravo, pitala se šta

Evo prvog iskušenja-govorila je Selma sama sebi, Allah dragi zna šta me još

A sutra je ve

Na putu do škole mnogi su se za njom okretali. Dok je sjedila u autobusu neki su uporno piljili u nju, jer ovaj prizor je bio nešto sasvim novo u njihovom gradu, bilo je tu i drugih muslimanki, ali ni jedna nije nosila maramu, niti je ijedna bila obu

-Baš ti lijepo pristaje ta marama, ovako si još ljepša, mo

Poslije ovih ohrabruju

-Bilo bi to nešto prekrasno. Mislila je kako bi bilo lijepo da i nju Allah uputi na pravi put. U razred je ušla profesorica biologije koja je veoma simpatisala Selmu, i

Sljede

-Ja ne vidim nikakve razlike izme

Mnogi su je poznavali u njenom gradi

Jednog dana dok je prolazila gradom ugledala je staru poznanicu Senadu koju je veoma dobro znala. Selma joj se obradova i nazva selam, a ova ne

-Stid te bilo, što nas sramotiš?!

Selma ju je gledala uko

Odmah te no

Sa majkom je bila u neprestanoj sva

-Misliš li ti da si time nešto bolja od ostalih djevojaka-upita je majka?

-Allah nabolje zna,-re

-Pusti ti to kraju, niko se nije vratio s onog svijeta razbijene glave.

-Majko draga ti si zaslijepljena ovim dunjalukom, zar ne vidiš kako on prolazi, eto i tvoja mladost i ljepota je prošla i šta ti sad vrijedi što si tako otkrivena i što griješiš pred Allahom.

-Nemoj ti meni te filozofije, nego skidaj tu maramu i da te više ne vidim u njoj.

-Po cijenu mog

-Vidi je, zar mo

-Majko, du

-Il’

Selma za

Vrhunac sva

-Tako ti mene ho

-Nije to nikakva sramota,- odvrati Selma- sramota je nekoga navra

-Pa ne bih, jer je ona štetna.

-A zar alkohol nije isto tako štetan?

-Ne

-Šejtan majko draga ne zna mjeru. Danas

-Dosta, ne

Selma se povu

Sutradan je bila nedelja. Za

-Nije to samo tvoja dova dijete moje drago, i moja majka a tvoja rahmetli nena je molila svakog dana da me Allah uputi na pravi put. Sino

Zagrlila je oca kao nikad do tada, osje

Poslije toga u njihovoj ku

-Jesi li se umorila dušo- upita je majka.

-Nisam mnogo- odvrati Selma.

-Imam nešto za tebe- re

Šta li je sad ovo, pitala se Selma dok ga je otvarala. Kad ga napokon otvori izvadi iz njega jednu prekrasnu svilenu maramu. Pogleda u svoju majku dok su joj u o

-Hvala ti majko na svemu, znala sam da

-Ponosna sam na tebe, dijete moje- progovori majka grle

Prije neki dan je ponovo srela onog istog mladi

 

 

SINANOVA SIJENA

Negdje u daljini za

To jutro je ustao malo kasnije nego obi

- Hajte djeco, po

Njiva je bila velika i Sinan se ponosio njenom veli

-Po

Oblaci su se gomilali iznad njihovih glava bivaju

Neka ostavi

Jednom kad bi Sinan donio odluku nije htio da se vra

Zar ne

Ne odgovori Sinan, moramo sijeno pokupiti.

Znaju

Tama je obavijala zemlju. Oblaci su puni kiše visili iznad njihovih glava po

Dok je bio na sijenu zabacuju

Ovaj ljetnji pljusak nije trajao dugo, ali je bio obilan i pratilo ga je sijevanje munja i prasak gromova gdje bi kod svakog praska Nezira izgovarala subhanallah, la ilahe illellah i druge zikrove.

Nekako baš kad je i kiša stala, d

-Doma

Sinan iza

Nije dobro, odvrati mu, eno tamo u tvojoj njivi grom je pogodio u sijena i sva su izgorela.

Ma šta ka

Jest, Bogami, samo je jedno ostalo.

Za

Znala sam ja to, znala.

Sinan uze svoje opanke, pritegnu ih i potr

U PLAMU KUŠNJE

I

Tihi sumrak se lagahno spuštao na zemlju, sunce je tonulo ka zapadu gase

Stariji bi poslije ve

April je. Mlada zelena trava istom nikla se zelenila po livadama. Behar je na sve strane mirisao opijaju

-Nešto mi nisi pri

-Razmišljam o ne

Dok je ovo s teškom mukom izgovarao, Merima ga je slušala skoro i ne dišu

-Ve

-Hasane, moj Hasane, po

-Reci Merima što god ho

-Moj prvi uvjet ne

Nije Hasana ovo za

-Dobro re

-Allahimanet- odvrati mu Merima i nasloni glavu na prozor prate

II

Te no

Ujutro, još prije izlaska sunca je ustao za

-Eh, da ti je sada tvoj babo

Slušaju

-Majko,-re

-Jeste sine, tako je, ni sam ne znaš koliko mi je ovog jutra kahva bila slatka.-odgovori mu majka.

Pošto je doru

Pri

On bi tako pri

I tako su prolazili dani, a Hasan je izvršavao s potpunom predanoš

Napokon poslije mjesec dana Hasan re

-Merima znaš li da je danas trideseti dan otkako sam te zaprosio, sje

-Sje

Hasan nije mogao da vjeruje. Nije to bila šala, dobro je znao kada se Merima šali a kada je ozbiljna. Stojao je na mjestu kao okamenjen. Zar da ostavim namaz koji mi je tako prirastao za srce, ali i Merima je? Zar da napustim Allaha? Ali ako to ne u

-Merima, ovo što tra

-Allahimanet, Merima- re

-Stani Hasane bolan, nisi još

-Hasane moj, ovo je bila samo kušnja. Htjela sam da te iskušam da vidim koliko je tvoja vjera jaka, koliko ti voliš Allaha. Sada sam sigurna da nisi klanjao zbog mene, da bi mene o

Kada ovo

Tako je Hasan odolio ovom plamu kušnje i odlu

 

 

 

 

 

 

 

 

KROZ BESPU

- Moramo ve

Zar baš morate?- upita ga majka.

Moramo, tako nam je nare

Da vas Allah

Sulejman prihvati poga

Ve

Sulejman je oprezno kora

Ubrzo se našao sa svojom jedinicom te su se poslije kra

Kolona se kretala tiho,

Moja ruka, moja ruka- zapomaga jedan od mud

Hajde šta pla

To je bila moja noga.

Ugledavši nogu svog brata saborca kako odvojena od tijela le

Te no

 

 

***

Od izlaska iz Groznog ve

***

Od momenta njihovog izlaska iz Groznog Rusi su ih stalno napadali. Ra

U tim momentima dok je majka kora

Dok je ovako razmišljao osjeti kako ga neko drma dozivaju

- Hajde Sulejmane, došla je smjena, idi i odmori se malo, -govorio mu je Aslan.

Osloni se na ruke i pokuša da ustade, ali ga noge izdadoše.

- Ne mogu da ustanem,- jeknu Sulejman,- noge su mi promrzle, uopšte ih ne osje

Aslan ga prihvati pod rame i pomo

***

Dok je kora

Tko ide? Zavika vojnik.

Ja sam, Hava, došla sam da potra

Hajde nastavi dalje, mo

Došavši u jedinicu ugleda par vojnika te bez ikakvog razmišljanja ih upita da mo

Gdje vam se nalazi bolnica- upita ih Hava. Vojnici joj pokazaše bolnicu i ona se bez oklijevanja zaputi ka njoj. Mo

- Vode, vode- vapio je jedan mud

Da mu se Allah smiluje i uvede ga u svoj obe

Izašla je iz bolnice razmišljaju

Obišavši

 

***

Sulejmanovo stanje je bilo veoma teško i kriti

- Mnoga bra

***

Noge su joj propadale u duboki snijeg. S teškom mukom ih je izvla

Stoj, tko ide- povika vojnik.

Ja sam majka Sulejmanova, tra

Sulejman- izgovori vojnik kao da pita samog sebe,-

Šehid, moj Sulejman šehid?- povika Hava, dok joj se srce ste

Ne znam, mo

Moj Sulejman šehid. Ponavljala je Hava u sebi. Osje

Ve

Sulejmane- dozva ga majka.

Sulejman se okrenu i prepoznavši majku htjede da joj sko

Do

Hvala Allahu da sam te kona

Sulejman je gledao u svoju majku, njeno iznureno i mršavo lice iz kojeg je zra

Prije neki dan sam ga vidio i sjedio s njime razgovaraju

 

NAFAKA

 

Ve

Vatra u p

Ni sam ne zna kada ga je san savladao. U

Ho

Ne

Izašao je iz ku

Kad do

Esselamu alejkum, Alija – re

Ve alejkumus-selam – uzvrati Alija pru

Blago tebi – re

Što? - upita Alija.

Pa eto imaš dobro auto, sad si ko pravi gospodin.

Ma jami bolan Husejne, nije ovo ništa.

Ja lahko je tebi, ti imaš brata u Švajcarskoj pa ti mo

Nije to ništa moj Husejne. Danas imaš sutra nemaš. Evo sad nek se desi sudar ode moje gospodstvo a i ja s njim. To ti je samo gomila metala. Nije u tome istinsko bogatstvo.

Ma opet lakše je tebi, ti imaš više nego ja.

E moj Husejne, mo

Ne, ne - vrtio je Husejn glavom – to je nemogu

Upamti - re

Ma, sumnjam ja u to. Ako se ti ne pomu

Vidje

 

* * *

Prošlo je od tog njihovog dijaloga negdje oko dvije hevte. Husejn je sjedio u ku

ao, dušo, jesi li se umorila-upita je majka.ći na vjeronauku-upita Selma svoju majku.ćeri draga?ćaš se da sam nedavno trebala da napišem referat o islamu, bilo me je stid što sam morala da odbijem, jer nisam ništa znala o tome, a i mnoge moje drugarice idu na vjeronauku.žeš sve stići onda bujrum.čno drago, te je odmah isti dan nazvala svoju drugaricu Azru da idu zajedno na vjeronauku. Azra je bila veoma iznenađena a ujedno i obradovana zbog toga, Allah upućuje na pravi put koga on hoće.če jer ipak ide na vjeronauku. Došavši tamo ugledala je mnogo djece i omladine koji su sjedili na koljenima poredani u safove. Neobično joj se svidio taj prizor. Azra je ušavši sa Selmom nazvala selam na što su svi prisutni odvratili. Obavijestila je efendiju da Selma želi da pohađa vjeronauku, ali da nažalost ne zna ništa o islamu. Efendija je vrlo dobro znao za takve slučajeve i nije se tome nimalo iznenadio. Poželio joj je srdačnu dobrodošlicu i pohvalio njenu želju da uči i sazna nešto o islamu. Tako su počeli prvi Selmini koraci u Islam. Svaki dan je saznavala nove stvari, pored toga što je pohađala vjeronauku stalno se družila s knjigama koje je dobivala od svog rođaka Omera i od efendije. Jednoga dana, a prošlo je već godina i po od Selminog prvog dolaska u mekteb, došao je njen rođak Omer i poklonio joj knjigu koja govori o hidžabu. Uzela je tu knjigu i pročitala je od korice do korice. Shvatila je da je hidžab za ženu farz koji se ne može nikako ostaviti, te da će zbog nepoštivanja Allahovih propisa gorjeti u džehenemskoj vatri. U njoj se polahko počela buditi želja da i ona stavi tu krunu sebi na glavu, da bude u potpunosti pokorna svom Gospodaru koji ju je stvorio i pred kojim će račun polagati. Svoju garderobu je skoro u potpunosti bila izmjenila, više nije bilo mini suknji, šorceva, tijesnih majčica, uskih farmerica, malo po malo na nju su djelovali savjeti koje je slušala od efendije, svog rođaka Omera i nekih drugarica s kojima je razgovarala o islamu. Ubrzo poslije toga dobila je od efendije jednu knjižicu, a zvala se “Pismo sestri i majci”. Knjiga ju je strahovito dojmila. Zatvorivši knjigu zapita se:će biti sa mnom, kako ću sresti svog Gospodara, čime ću da se opravdavam pred njim, da li vrućinom?ću moći, jer u džehenemu je još vrelije.ću moći ničim da se odbranim, pa ko će me onda zaštiti od Allaha?! Niko, ni majka ni otac mi neće moći pomoći. U njoj je želja poput lijepih mirišljavih ljetnih plodova polahko sazrijevala. U džamiju bi odlazila kadgod bi mogla. Do džamije bi došla otkrivena a ulazeći u džamiju stavila bi maramu na glavu. Jednoga dana dok je namještala maramu u abdesthani reče samoj sebi:Dosta je bilo prikrivanja, pa dokle ću da griješim, zar ne mogu staviti ovu maramu na glavu i nositi je s ponosom, zar ne vjerujem dovoljno u Allaha i Sudnji dan. Nije me briga šta će drugi reći, preče mi je da gledam Allahov hatar nego mišljenje ljudi. Od danas ću da stalno nosim maramu, hoću da istinski budem predana svom Gospodaru. Nijet je već bio donesen. Čvrsto u srcu je znala da čini ispravnu stvar iako je šejtan nastojao da je odvrati, odlučila je biti nepokolebljiva. Znala je da će naići na bezbroj problema, počevši od svojih roditelja, rođaka, prijatelja, poznanika, svih onih koji je znaju I koji je ne znaju, ali, ipak Allah je od svega preči, Allahu se jedinom moramo pokoravati a ne ljudima. Istrčala je iz abdesthane da saopšti Azri i ostalim drugaricama radosnu vijest. Osjećala je kao da joj srce raste. Neka radost je ispunjavala njenu dušu, kako li su samo Allahove riječi bile istinite:”Onome koga Allah hoće da uputi na pravi put On učini njegova prsa prostranim..”. Svi su sa oduševljenjem dočekali taj haber, blagosivljali su je i divili se njenoj hrabrosti.će je došla s maramom na glavi, neki su se za njom okretali, neki su mirno prolazili ne osvrćući se na nju, a ona je ponosno koračala, nije više bilo onog tereta koji je pritiskao njene grudi, tek sada je upotpunila svoj iman. Ušla je u kuću gdje je dočeka majka.Ćao kćeri, kako si mi. Selma se malo namršti te reče majci:ćemo nazivati selam jedni drugima jer je to naš islamski pozdrav.ći- odvrati joj majka, -mi ne živimo u Saudijskoj Arabiji nego u Njemačkoj i dužni smo tako i da se ponašamo. Za mene ostaje isti pozdrav, ja neću ništa da mijenjam. Nego ko te tome nauči? Sigurno onaj efendija. i što će ti ta marama i sad na glavi, nismo u džamiji.ću maramu stalno da nosim na glavi, ovo je kruna imana i kruna jedne vjernice.ćemo mi još vidjeti, skinućeš ti nju prije ili kasnije, misliš da će ti u školi to dozvoliti?žda. Nastojaću da im objasnim, možda me shvate.će njene prijateljice na to reći. Neće to moći tek tako da prođe.čeka.ć bilo novo iskušenje na pomolu. Sutra je morala krenuti u školu i suočiti se sa svojim školskim kolegama i koleginicama, profesorima i profesoricama, suočiti se sa cijelim svijetom.čena shodno islamskim propisima. Kada je ušla u razred svi pogledi su bili uprti u nju. Neki su mislili da je to nova moda, nekima se svidjelo a neki su izražavali svoje negodovanje. Prišla joj je jedna Njemica, njena drugarica i reče:žda jednom i meni posudiš tu maramu. ćih riječi Selma je malo odahnula, te joj reče: čim spusti dnevnik pogleda po razredu te opaziviši Selmu zagleda se u nju. Priđe joj te je poče ispitivati o motivima tog čina a ujedno pohvali njen lijep izbor boja te joj reče da joj marama veoma lijepo stoji kao da je jedna sasvim nova osoba. Mnogi u njenom razredu su shvatili taj njen vjerski motiv, pa su se zbog toga odnosili prema njoj sa jednom novom dozom poštovanja. Međutim ne svi. Bilo je i onih koji su je mrko gledali i u sebi gunđali, ali ona se nije na to obazirala. Svo vrijeme ju je mučila pomisao da danas mora ići na fizičko, a danas je na redu bilo plivanje. Dok je bila u svlačionici zamolila je jednu prijateljicu da pozove profesoricu i da joj objasni zašto ne može ići na plivanje, međutim profesorica je to odbila. Uspjela je nagovoriti jednog prijatelja da uzme njen indeks te da je ubilježe da je bila na ovom času. Problemi su se nizali jedni za drugim, ali nije htjela nimalo da poklekne.ći dan su imali praksu u bolnici. Kada se pojavila s maramom na glavi njena profesorica joj reče da ode i da se prikladno obuče te da stavi kapu na glavu. đu kape i marame, -reče joj Selma, -čak štaviše marama je praktičnija, a s druge strane higijena se može održavati i u ovakvoj odjeći samo treba malo više paziti. Vidjevši da Selma ne odstupa od svog zacrtanog puta profesorica se preko volje složi da ona dolazi tako odjevena na praksu. Hvala Allahu, pa mi olakšava ovaj moj put.ću, zato je vijest da ona hoda pokrivena raširila se veoma brzo među njenim sunarodnjacima, međutim reakcije su bile različite. Bilo je onih koji su je hvalili a bilo je i onih koji su je kudili.čekajući ni jednog momenta pljunu na nju i reče:čenog pogleda ne vjerujući da je to zaista čula svojim ušima i to od jedne muslimanke. Izvadi iz tašnice maramicu i obrisa suze i pljuvačku sa lica. Neka- reče Selma,- Allah sve vidi.ći Selmina prijateljica joj je ispričala kako je vidjela Senadu na podu jedne diskoteke kako povraća. Bila je pjana. Neki su prolazili pored nje šutirali je nogama i pljuvali po njoj. Zaista Allah sve vidi. Allah neće dozvoliti da se njegovom robu zulum nanosi a da zulumćara ne kazni. Sada se najbolje vidi ko koga sramoti.đi. Majci nije ni najmanje godilo, jer su joj prijateljice stalno govorile da sada ima u kući sveticu, da svi o njoj pričaju, da je to sramota, da se stidi izaći sa njom u grad. če mirno Selma,- ali ja znam da sam zasigurno u pravu, a sve one koje se oblače neislamski tako mi Allaha one griješe. Biće pitane za to pred Allahom, a tada neće pomoći nikakav izgovor.života neću to učiniti- reče samouvjereno Selma.žeš biti nepokorna svojoj majci, ko te tome nauči?žna sam ti se pokoravati sve dok mi naređuješ dobro a odvrašać od zla, ovo što mi ti govoriš je zlo.ćeš ti ići iz ove kuće ili ta marama, drugog načina nema.-izdera se na nju majka.ćuta te se okrenu i ode u svoju sobu. Oca je rijetko viđala, stalno je bio zauzet gomilanjem novca i nije imao vremena da se posveti odgoju svoje djece nego je to prepustio svojoj suprugi. Nije imao nekog određenog stava spram Selme, mada je u dubini duše osjećao da ona ima pravo da izabere način na koji će da živi. Mislio je da će njegova hanuma ipak popustiti. Međutim da stvar bude još gora, majka joj je zabranila da ide u džamiju govoreći da ju je džamija pokvarila, jer ne ide kao ostale djevojke u diskaće, ne oblači se po posljednjem kriku mode, jer svoje slobodno vrijeme provodi ili u džamiji ili u čitanju školskog gradiva ili vjerskih knjiga, jer izbacuje alkohol iz kuće, kajala se što je dozvolila Selmi da ikako krene na vjeronauku.đe je izbio kada je Selma uzela bocu šampanjca prolila je u kanalizaciju i bacila u smeće. Majka je postala histerična zbog toga.ćeš da osramotiš, a ja kupila, rekoh kada nam kakvi gosti dođu.ćati na zlo. A šta ako ti gost zatraži drogu bi li mu i to ponudila?će mi ništa biti od jedne ili dvije čašice.ćeš popiti čašicu, a već sutra i čitavu flašu. Zar se ne sjećaš kako ste prošle godine ti i babo bili pjani za Novu godinu i zamolo niste sudar izazvali?ću više ništa da čujem. Nisi ti mene rodila nego ja tebe. Ti ćeš mene da slušaš a ne ja tebe.če u svoju sobu uze abdest i stade na namaz. Molila je Allaha iz dubine svog srca da uputi njene roditelje na pravi put, da im oči otvori, jer ne bih željela da ih vidim na Ahiretu kako gore u strašnoj džehenemskoj vatri. Dok je tako upućivala Allahu dovu vrata se malo otškrinuše i njen otac proviri na njih. Prizor koji je vidio pred sobom ga strahovito ganu. Prisjeti se lika svoje majke, prisjeti se djetinjstva kako je kao mali izvirivao na vrata čekajući da njegova majka završi sa namazom pa da mu namaže krišku hljeba domaćim kajmakom. Selma je veoma ličila na njegovu majku i fizički i duhovno. Postoja još malo na vratima pa ih blago zatvori za sobom. Bože dragi šta nam ovaj zapad učini,-progovori Hasan- čak sam i klanjati zaboravio, od danas okrećem drugu stranicu svog života.čula je na svojim vratima kucanje, njen otac je ušao kod nje i započeo s njom da razgovara. Pričali su nadugo i naširoko, ali od svega što je Selmu najviše začudilo jeste kada je njen babo zatražio od nje da mu dadne ilmihal. El hamdulillah- uskliknu Selma- Allah se odazvao mojoj dovi.ć kada sam te ugledao na namazu podsjetila si me na nju, na moje djetinjstvo, i na sve ono što su ove godine tuđine odnijele sa sobom, vrijeme je da se vratim sebi i svome korijenu.ćala se tako mirno i spokojno. Allah je izveo njenog oca iz zablude, iz tmine na svjetlo.ći nije bilo alkohola, pa čak ni piva. Jednu su sobu u potpunosti ispraznili i odredili je za namaz. Majka je malo gunđala zbog tih promjena, ali je i ona uvidjela koliko je ova promjena uticala na Hasana, jer je od tog momenta nastojao da bude što više u kući sa svojom porodicom. Malo po malo u njoj se gasila odbojnost prema Selminom načinu odijevanja, još kad je čula da je svi u školi hvale, te da mnogi bolesnici koje obilazi na praksi jedva čekaju kad će ona doći da ih “izliječi” svojim blagim i utješnim riječima, tako da su stalno pitaIi kad će doći ona sestra sa maramom. Selmu je čekalo još jedno iznenađenje, o kojem je ona samo mogla da sanja. Vrativši se iz škole, majka je po običaju dočekala Selmu i kada joj je nazvala selam ona joj veselo odvrati selamom. če joj majka i pruži joj lijepo upokovan poklon.čima iskrile suze, znala je dobro šta ovo znači, Allah je omekšao njeno srce, dobila je još jednog prijatelja i zaštitnika, priđe majci te je od sveg srca zagrli.će nam Allah pomoći i da će nam se odazvati. ći je, tek sad vidim da si bila u potpunosti u pravu.ća kojeg nije vidila od onog sudbonosnog susreta već dvije godine. Pitala se gdje je bio, a kasnije je saznala da pune dvije godine nije dolazio, jer je bio na studiranju u nekoj arapskoj zemlji. Tek sada je priznala majci šta je bio osnovni razlog njene zainterersovanosti za vjeronauku. Par riječi, par istinskih savjeta mogu izmijeniti čovjeka u potpunosti i iz tame ga izvesti na svjetlo.čuo se ezan. Sinanova žena se trže te ustade da se abdesti i da klanja sabah. Uzevši abdest vrati se do Sinana te ga poče dozivati kako bi i on usto da klanja. Saću, saću, uzvikivao je Sinan. Nezira hanuma je klanjala svoj sabah mirno i skrušeno. Poslije namaza opet je dovikivala Sinanu da ustane, a ovaj je ponavljao, čekaj još malo, saću, saću, sve dok Nezira hanuma nije odustala i ostavila ga da spava. čno, i bio je ljut na samog sebe, jer taj dan ga je čekalo kupljenje sijena koje se mora što prije obaviti. Doručkovao je sa svojom porodicom, popio kahvu i zatim se zaputio u svoju njivu na kojoj je već osušeno i mirišljavo sijeno ležalo na ledini. žurite da što prije pokupimo sijeno, jer se bojim da neće kiša udarit’-dovikivao je Sinan svojim sinovima i kćerima.činom. Počeli su sa kupljenjem sijena. Iako ih je bilo mnogo izgledalo im je kao da njivi nema kraja. Međutim uporno i marljivo su prikupljali sasušene vlati trave iz kojih se dizao ugodan miris. Sinan pogleda prema nebu i lice mu se namršti. Opazio je na obzorju gomilu crnih oblaka koji su se približavali njegovom selu i njegovoj njivi na kojoj je ležalo još nepokupljeno sijeno. Da li ću uspjeti da pokupim sijeno prije džume i prije nego li kiša udari.žurite djeco, evo kiša samo što nije udarila- dovikivao je Sinan.ći sve tamniji i strašniji, pogleda na sat, već je bilo vrijeme da krene kući i da se pripremi za džumu namaz. Šta da se radi? Ako ostane još sat vremena na njivi uspjeće da pokupi svo sijeno i da ga sadjene, a ako ode na džumu ostaće mu nepokupljeno sijeno, koje će pokisnuti i istruhnuti pa neće imati nikakve fajde od njega. U daljini se prolomi prasak groma koji propara ovo zatišje pred kišu. Sinan se dvoumio, šta da učini ili da ide ili da ostane. Problem je bio što niko nije znao da sadjene sijena osim on.ću ovu džumu, jer preče mi je sijeno da pokupim.ća od nje. Bio je veoma tvrdoglav. Nezira ga pogleda te upita:ćeš ići na džumu?ći njegovu narav Nezira zašutje.žurujući ih. Putem prođe hadžija Sulejman te ugledavši Sinana na njivi nazva mu selam i upita ga hoće li ići na džumu. A Sinan mu reče da ne može, jer još sijeno nije pokupio. Kako ti hoćeš, odgovori mu hadži Sulejman, samo daj Bože da to na dobro izađe.ći posljednje naviljke na njega, krupne kapi kiše počeše da padaju. Sinan se osmjehnu, jer je uspio sadjenuti sijeno na vrijeme. Sišavši sa sijena, kiša se pojača. Gromovi su treštali i prolamali se kroz vazduh. Pokupili su vile, grablje, naviljke i krenuli kući.žuma se završila ljudi su se razilazili iz džamije hodajući po bijelom ispranom makadamskom putu po kojem se potočići tekli. Dok je hadži Sulejman prolazio pokraj Sinanove njive ugleda još iz daljine kako se iz pravca njegove njive diže gusti dim. Kada se primače vidje kako Sinanova sijena dogorijevaju. Grom ih je pogodio pa su se zapalila, a pošto su bila suha izgorila su u veoma kratkom roku. Hadžija je gledao u taj prizor uzvikujući - La havle ve la kuvvete illa billah, la havle ve la kuvvete illa billah. Došavši do Sinanove kuće povika:ćine, o domaćine.đe pred njega te upita:-Kojim dobrom, moj hadžija.žeš, uzviknu Sinan razrogačivši oči. Sijena mi izgorela!?čuvši njihov razgovor Nezira je istrčala iz kuće uzvikujući:ča niz put. Došavši do njive ugleda kako se iz nje diže slabašan dim. Sijena su izgorela u to nije bilo nikakve sumnje. Nešto ga probode kod srca. Bilo mu je veoma žao šo se to desilo. Sjede na vlažnu zemlju i zagnjuri lice u šake. Tako je to kada dunjaluk bude preči čovjeku od Allaha, da sam Bog do poslušo’ savjet svoje žene i hadži Sulejmana- govorio je sebi Sinan. Vidio je da mu ne vrijedi žaliti za onim što ga je snašlo. A ko zna možda je u tome i hajr. Dobro je da se samo na tome razminulo. Od toga dana kada se Allahova kazna spustila na Sinana nikada nije ni pomislio da izostavi ni jednog namaza, jer znao je dobro da Allah nekad kažnjava za grijehe još na ovom svijetu, a nekad odgodi kaznu za onaj svijet.ći se negdje daleko. Sve se prepuštalo noći koja dolazi tražeći u njoj svako svoj odmor i smiraj.čere otišli u komšiluk da uz kahvu promuhabete zavijajući svoje razgovore u guste oblake dima, i kao da su sa svakim otpuhnutim dimom otpuhivali jedan po jedan problem, a nije bilo seljaka koji nije imao problema, ni starog ni mladog. Starije je mučila briga kako će njive u proljeće uzorati, hoće li imati dovoljno sjemena za sijanje, kako da pokose tolike dulume mlade rosne trave, pa kako da sijena sadjenu, a šta tek kada dođe jesen, žito, razni plodovi, pa još je tu krupna i sitna stoka,a zima, bolje da o njoj i ne mislimo govorili su seljaci zamišljenih pogleda prateći vijuganje dima po maloj sobici svako zanesen onim što ga čeka, što stoji pred njim. Sada je tek proljeće, a toliko toga još čeka umornog seljaka, sve jedan za drugim poslovi se nižu, zato su seljaci kratili ta sijela kako bi sutra mogli rano ustati i prionuti za posao.ći svojim mirisom. Svako je svoju bitku vodio. Stariji su se brinuli za svoju porodicu, dok su se mlađI brinuli kako da je osnuju, kako da izaberu za svoj život što vjernijeg saputnika, kome ljubav da poklone, za koga svoje srce da vežu. Nije to bila nimalo lahka borba, to je dobro znao i mladi Hasan, i o tome je svo vrijeme razmišljao dok je lagahno koračao seoskim sokakom idući ka onoj koju je srce samo izabralo. Dobro je on poznavao taj put, jer nije mala stvar šest mjeseci svake noći tim istim putem prolaziti, šest mjeseci je otkako on i Merima ašikuju. Međutim ova večerašnja noć nije bila kao druge noći, jer ono što je namjeravao Hasan da je pita ove noći nije bilo nešto uobičajeno što se dešava svaki dan. Večeras je Hasan rješavao svoju sudbinu. Večeras će upitati Merimu da li hoće da se uda za njega, jer vrijeme mu je bilo da se ženi, da se i on već jednom skrasi. Primicao se polahko ka njenoj kući, već je vidio njene pendžere, a iza njih jednu sjenu. Srce mu zaigra od sreće. Bila je to Merima, čekala ga je da joj se javi. Primakavši se mušebecima Hasan nazva selam našto mu Merima odvrati. Nije znao kako da započne pa je jedno vrijeme šutio smišljajući šta da kaže.čljiv ove noći Hasane,- reče mu Merima.čemu, pa ne znam kako da ti kažem. Tiče se nas dvoje i naše sreće.. Htio bih nešto večaras da te upitam..vjeruju da mi nije nimalo lahko..dugo sam o tome razmišljao..evo već je šest mjeseci otkako ja i ti ašikujemo..imala si dovoljno vremena da me upoznaš. A Bogami i ja tebe, pa bih htio da te pitam..hoćeš li se udati za mene?ći bojeći se da neće šta propustiti iz njegovog govora. Znala je da i taj dan mora doći, da se i ona mora udati i napustiti roditeljsko gnijezdo, a evo sada joj se ukazuje prilika da se uda za onog kojeg njeno srce sevdiše. Merima je bila iz dobre, ugledne i pobožne porodice u kojoj se držalo do namaza, do učenja Kur’ana i do islamskog načina življenja. Hasan je s nestrpljenjem očekivao šta će mu Merima odgovoriti, te ona napokon poslije kraće stanke reče:ć od samog tvog dolaska vidjela sam ti na licu neki nemir, prepostavljala sam šta te je mučilo, znala sam da će doći vrijeme kada ćeš me zaprositi..I ja sam o tome razmišljala isto kao i ti, zato me slušaj dobro šta ću ti sada reći..Tišina je zavladala među njima, učinilo im se da čuju kako im srca kucaju, negdje u daljini su se čuli zrikavci, zvijezde su treperile na nebu, bilo je tako tiho kao da je sve čekalo nastavak govora.ći ću za tebe, ali pod dva uvjeta. Prvi ću ti reći sada, a drugi tek izvršiš ovaj prvi.ćeš, učiniću sve što od mene tražiš- progovori Hasan s nestrpljenjem.će biti težak samo ako tvoj iman i tvoja ljubav budu dovoljno jaki, ti ćeš to veoma lahko obaviti. Moj uvjet je da od sada, od sutrašnjeg dana počneš klanjati pet vakat namaza i da tako nastaviš čitav mjesec dana, pa kada tako učiniš ond ću ti reći i svoj drugi uvjet.čudilo, jer je on zna još iz mektebskih dana kada su se njih dvoje takmičili ko će više i bolje znati, ko će više pitanja postaviti starom Ibrahim efendiji, ko će ljepše učiti Kur’an. Ona je nastavila da obavlja Allahove zapovijedi, a on je to s vremenom zaboravljao, a pogotovu kako je prestao ići u mekteb. Na džumi je uvijek redovan bio, ali “nije imao vremena” za ostale namaze tako da ih je propuštao jedan po jedan ne obazirući se na njih. Alkoholu se nikada nije približio, a kamoli s njim posla imao. Bio je čestit momak, pošten, vrijedan i iskren. U svemu se držao Allahovih uputa osim kod namaza. Merima je to sve veoma dobro znala, a znala je da je ostavljanje namaza veliki grijeh, grijeh koji može čovjeka da izvede iz vjere, te da bi ga vratila na pravi put Merima mu postavli ovaj uvjet.če Hasan, uradiću kako ti kažeš. Već je kasno moram ići, reče Hasan. Allahimanet Merima-prošaputa on.ći pogledom Hasana čija se figura polahko gubila utapajući se u mrak.ći, ležao je Hasan na postelji otvorenih očiju, san mu nije dolazio, mislio je o Merimi i o njenom drugom uvjetu. Za ovaj prvi se nije ni malo bojao, jer je i prije klanjao, dok je bio kao dijete, sada samo treba da raspali u svom srcu žar imana kojeg su tolike godine zaborava na Allaha skoro ugasile, sve će biti u redu, i Allah će mi pomoći, jer moj nijet je iskren i želim da kročim pravim putem.čuvši pljuskanje vode napolju. Njegova majka je uzimala abdest. Skočio je iz kreveta te brzo pritčao bunaru izvlačeći kofu s vodom. Majka je zastala brišući lice od hladne bunarske vode, gledala je nekada tako davnu već skoro zaboravljanu sliku kada je Hasan zajedno sa njom na ovom istom bunaru abdest uzimao. A evo sada El-hamdulillah, Hasan mi je ponovo onaj stari. Tako je govorila sama sebi Ajša hanuma gledajući svog sina Hasana kako s radošću uzima abdest. Taj sabah koji je klanjao nakon toliko godina urezao se Hasanu u srce, nikada nije osjetio toliku ljepotu kao sada, činilo mu se da sve živo i neživo oko njega sedždu čini Allahu, slaveći ga i hvaleći. U njegovom srcu ponovo je počeo da gori iman, iman kojeg ništa na ovom svijetu ne može ugasiti. Nakon namaza dugo je dovio, molio je Allaha u svojoj dovi da mu učvrsti noge na Allahovom putu, da mu podari sreću na oba svijeta. Molio je za oprost grijeha, svojih i roditeljskih, molio je Allaha za svoju Merimu i za njihovu zajedničku sreću. Ajša hanuma ga je gledala blagim majčinskim pogledom punim ljubavi i zadovoljstva. Prišla mu je i kao nekada u stara doba poljubila ga u čelo, a dvije suze, suze radosnice su se skotrljale niz staračko izborano lice.živ- prošaputa Ajša, brišući suze svojom bijelom šamijom.ći kako ptice pjevuše, kako veličaju svojim jezikom Allaha dž.š., gledajući kako sunce izlazi prelamajući se kroz jutarnju rosu u travi, Hasan i njegova majka su ispijaIi jutarnju kahvu.če Hasan- čini mi se da u svom životu nikada ljepše ni mirisnije kahve nisam popio do sada.čkovao, ode u štalu izvede volove i uputi se u njivu. Čitav je dan orao, osim što je povremeno prekidao da bi namaz obavio. Poslije namaza osjećao se odmornije nego kad bi nekada spavao. Umora kao da nije bilo. Naveče, kada bi završio s poslom, klanjao bi akšam namaz, te poslije toga učio Kur’an. Majka je sjedila pored njega pobožno ponavljajući ono što bi on učio, zatim bi večerali klanjali jaciju te bi majka otišla na spavanje, a Hasan Merimi pod prozore.čao joj je o svom osjećaju koji ga obuzima dok staje na namaz, o radosti koju osjeća, o vodi kojom abdest uzima, o pticama koje čine zikr, o svojo staroj majci kako se zadovoljno smješka, kako joj je srce puno neke neopisive radosti.čao, a ona ga je s pažnjom slušala i radovala se zbog toga.ću uvjet koji mu je Merima postavila. Odbrojavao je dane i s nestrpljenjem očekivao kada će doći i dan u kojem će saznati drugi dio uvjeta.če Merimi:ćaš li se našeg dogovora.ćam se dobro moj Hasane, kako da se ne sjećam, jer sam i ja kao i ti dane odbrojavala. Vjerovatno si se pitao koji je to drugi uvjet, šta bi to moglo biti, e pa sada ću da ti kažem. Moj drugi uvjet je, ako hoćeš da pođem za tebe, jeste da ostaviš namaz i da više ne klanjaš. Pa ti sad izaberi ili ja ili namaz.činim izgubiću Merimu. Ako Allaha ostavim neću imati sreće ni na ovom ni na budućem svijetu, a ako ostavim Merimu opet neću imati sreće. Šta sada da radim? A šta da kažem majci kada me bude budila na sabah, šta ću joj onda reći? Da sam ostavio namaz i Allaha radi djevojke. Što me stavlja na ovakvu kušnju, što me stavlja na ovakav plamen, zar nije mogla ništa drugo naći. Kud god da se okrenem za mene je vatra, izgorjeću na obje strane. O moj Bože, pomozi mi- vapio je Hasan u sebi. Hasan se borio protiv samog sebe, srce je htjelo svoje, a razum svoje. Nakon dužeg razmišljanja Hasan progovori tihim glasom, suze su mu se kupile u očima, glas je podrhtavao, vidjelo se da nije ni malo lahka odluka koju je donio.žiš od mene je nemoguće. Kao da hoćeš da me rastrgaš, da si bilo šta drugo tražila učinio bih to..ali ovo što tražiš..ovo je previše, ja namaza neću ostaviti sve dok sam živ. Allah mi je Merima preči od svega, i od tebe pa čak i od mene samog.če Hasan i okrenu se da ode.čuo moj odgovor. Hasan stade ne shvatajući šta sad hoće od njega.ženio, sada znam da ti je Allah od svega preči i da tako treba da bude. Ako me sada pitaš da li ću se udati za tebe moj odgovor već znaš.ču, Hasan poskoči od sreće, uzviknu takvo gromoglasno tekbir da ga je cijelo selo čulo. A kroz hevtu dana čula se svadbena pjesma, Hasan je dovodio Merimu svojo kući, svojoj staroj majci da je služi i da na nju pazi.čio se da po cijenu gubitka Merime ostane na pravom putu bez obzira šta se desilo i kako bio gubitak veliki, međutim kada si sa Allahom nikad ne možeš izgubiti.ĆA ČEČENIJEčeras napustiti Grozni - reče Sulejman majci dok je obuvao na natečene noge raskvašene vojničke čizme koje se još nisu bile u potpunosti osušile.đeno.čuva djeco moja- prošaputa majka. Evo ti malo pogačica od kukurznog brašna, stavi ih sebi u džepove, jer ko zna hoćete li imati tamo šta da jedete.čice stavi ih u džepove, čvrsto zagrli majku, okrenu se i ode gubeći se kroz noć. čeras su se morali probiti kroz ruski obruč, prijeći preko minskih polja i izaći na slobodnu teritoriju. To je bila taktika rata, jer sam njihov boravak u Groznom ih je izlagao većoj pogibiji i stradanju nego ako budu van njega. Ako bi Rusi zauzeli planinska područja ne bi imali poslije toga nikakve odstupnice, zato je njihov izlazak iz Groznog bio nužan. Rusi su se hvalisali kako ni muha čak ne može da izleti iz Groznog, a kamoli mudžahidi, te su govorili da će ih sve do jednog uhvatiti. Međutim, Allah čini ono što on hoće.čao kroz razrušeni Grozni. Oko sebe nije mogao da vidi ni jedne građevine a da nije bila oštećena. Iz mraka su poput sablasti izranjale do temelja porušene zgrade. Grozni, njegov voljeni grad po kojem je nekada mirno šetao je ličio na utvaru. Rusi nisu štedjeli da upotrijebe svo raspoloživo naoružanje kako bi satrali Grozni i zbrisali ga sa lica zemlje. Gledao je ispred sebe u nekadašnju zgradu od nekoliko spratova na koju su Rusi bacili bombu od devet tona eksploziva, i od nje je ostao samo prah i pepeo. Još u prvom ratu Grozni je bio razrušen grad, a sada su Rusi rušili i dokrajčavali preostale ruševine. ćeg dogovora zaputili prema izlazu iz Groznog i prema minskim poljima.Već otprije su osmotrili teren i nekoliko puta pokušali da ga razminiraju i prijeđu, ali su Rusi svake noći postavljali nove mine. Večeras nije smjelo biti povlačenja, večeras moraju izaći iz Groznog pa makar i po cijenu života.čak ni batovi koraka se nisu čuli. Svaki pa i najmanji šum bi mogao upozoriti Ruse i onemogućiti im izlaz. Polje je bilo prepuno mina. Rusi su dobro znali da će mudžahidi pokušati proboj tako da su svaki dan čekali i osmatrali sa okolnih uzvišenja njihova pomjeranja. Komandant Šamil Basajev je koračao zajedno sa svojim borcima. Išli su u razmacima tako da ako slučajno neko nagazi na minu ne nastradaju i ostali. Svaki milimetar, svaki korak, svaki pomak u lijevo ili desno je mogao značiti ili život ili šehadet. Koračali su oprezno dobro pazeći da stanu na jedan te isti obris stopala koji se ocrtavao pred njima. Šamil zastade. Dvoumio se u koju stranu da načini sljedeći korak. Kuda sada. Desno ili lijevo. Da li da načinim veliki ili mali korak. Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne muhammeder-resulullah. Izgovori šehadet i iskorači nogom u stranu. Dok je polahko i oprezno spuštao nogu na zemlju osjeti kako se mina pod njegovom nogom aktivirala. Svi na zemlju- uzviknu Šamil dok se odbacivao u stranu, međutim mina je eksplodirala i geleri su pogodili jedan dio njegovog stopala. Nastala je zbrka i pometnja među mudžahidima, Rusi su ih primjetili te su otvorili vatru po njima sa svih strana. Naprijed, samo naprijed, uzvikivali su mudžahidi trčeći ka izlazu iz minskog polja. U tom metežu su mnogi i ne pazeći nailazili na mine koje su ih raznosile na komade, a neki su ostajali bez ekstremiteta. Neki su ostavši bez obadvije noge i ne želeći da ih Rusi uhvate ubijali same sebe dok su drugi i dalje puzili ne bi li naišli na sljedeću minu i tako očistili put pred braćom.žahida ostavši bez desne ruke. Aaaaaaaa, moja ruka, zapomagao je kroz plač.češ, -doviknu mu jedan borac, koji je puzao pored njega,- vidiš li ono tamo na snijegu? I ne čekajući da mu odgovori reče mu:ži na snijegu oko koje se širila crvena mrlja od svježe krvi i gledajući ga kako čvrsto podnosi bol, ovaj mudžahid stisnu zube i utihnu.ći preselilo je na onaj svijet veliki broj mudžahida, zadobili su šehadet koji su tako željno tražili. Da im se Allah smiluje i obaspe ih svojom neizmjernom milošću.ć je prošlo par mjeseci, a nema nikakvog glasa od mog Sulejmana, govorila je samoj sebi njegova majka. Ne znam Bože dragi ni je li živ ili je mrtav. Ne mogu više izdržati ovdje moram ga pronaći i moram pomoći našim borcima. Čula je da su se mudžahidi rasporedili u planinama nedaleko od Groznog, ali gdje tačno nije znala. Tiho, kradom i pod okriljem noći išuljala se iz Groznog i krenula u potragu za svojim sinom Sulejmanom. Snijeg se prosipao iz nebeske vreće zametući tragove za njom. Hladni zimski vjetar je do kosti probodao svojim ledenim dahom. Nogu su joj tonule kroz snijeg otežavajući joj kretanje, ali ona je ipak išla polahko i odlučno.čunali su na svoju brojnost, dobru opremljenost s jedne strane i na malobrojnost mudžahida i njihovu iscrpljenost. Rusi im nisu dozvoljavali da se odmore, niti da predahnu, tako da nisu imali vremena ni da jedu ni da spavaju kako treba. Vatru nisu smjeli ložiti ni po cijenu života, jer bi dim i vatra odmah privukli Ruse te bi otkrili njihovu lokaciju. Ono malo pogačica što mu je majka bila dala na rastanku je Sulejman već odavno razdijelio sa braćom mudžahidima. Kako bi mi sada dobro došla makar ona jedna majčina pogačica, pomisli Sulejman dok je žvakao čaj i zahvatao rukama pregršt snijega da se napije. Vidio je kako neki borci gule koru s drveta i žvaću je. Bilo je bitno bilo šta unijeti u organizam kako ne bi tijelo potpuno malaksalo. Njihova postelja je bio snijeg. Njihov pokrivač je bio snijeg, a vjetar bi im svake noći zviždao golicajući ih svojim ledenim prstima. Mnogi mudžahidi su imali promrzle noge, ali se na to nisu osvrtali.čala tražeći svog sina, Sulejman je ležao na snijegu čvrsto pridržavajući pušku, oči su mu bile širom otvorene, jer neprijatelj ih nije smio iznenaditi. Noge uopšte nije osjećao, bile su u potpunosti promrzle, a kroz otvore na čizmama vjetar se poigravao sa njegovim pomodrelim prstima. Zubi su mu cvokotali od zime, a na trepavicama i obrvama se sakupljao snijeg. Pomjerao je noge tamo amo ne bi li ih makar malo ugrijao, ali zima je bila nemilosrdna. Osjećao je umor u mišićima. Oči željne sna, topline kućnog doma i udobne postelje su se polahko zatvarale. Ne, govorio je sam sebi, moram da izdržim, još malo pa će doći smjena. Otresao je sa glave pahuljice snijega, naprezao oči pokušavajući da ostane budan. Kako li mu je samo nedostajalo sna. Već danima nije imao miran i ugodan san. Čak i njegova mala razrušena kućica sa samo jednom neoštećenom sobom je pružala bolji i sigurniji zaklon od ovog rova, ali šta je tu je, mora se izdržati do kraja, do momenta konačne pobjede koja će uz Allahovu pomoć zasigurno doći. Naumpade mu jedan kur’anski ajet kojeg je često puta čuo:”Ako vas Allah pomogne, niko vas ne može pobijediti”. Ako Bog da mi ćemo izaći kao pobjednici iz ovog rata.ći ga. San ga je bio savladao a da nije ni osjetio. S teškom mukom se pribrao i došao sebi. ćam.že mu da ustane. Moramo pod hitno u bolnicu.čala primičući se planinama, začu oštru naredbu, stoj, neko povika. Stala je na mjestu zureći u mrak u pravcu od kojeg je dolazio glas. žim svog sina,-progovori ona na čečenskom jeziku. žeš pitati nekoga tamo u jedinici.žda ne znaju za Sulejmana iz sela Shatoj. Vojnici se pogledaše i samo odmahnuše glavom.žda je Sulejman bio jedan od ranjenika, a možda je i šehid. Ugleda jednu bolničarku koju je poznavala te je upita da nije možda vidjela njenog Sulejmana, ali joj ona negativno odgovori. Pogleda oko sebe. Na improviziranim ležajevima su ležali ranjeni mudžahidi. Neki su imali amputirane ruke, neki noge, neki su imali prostrijelne rane, a neki zavoje preko očiju. žahid. Malo osmotri gdje se nalazi voda i donese je mudžahidu koju ovaj žedno ispi. Legavši ponovo na postelju podiže kažiprst i izgovori šehadet tako osjećajno, polahko i razgovjetno kao da se oprašta od ovog Dunjaluka, kao da tim šehadetom otključava vrata dženeta pa zato pazi da svaki onaj zub i urez na tom ključu odgovara tim vratima. Izgovorivši šehadet sklopi oči i osmjehnu se blago. Izgleda da je uspio da otvori ta Allahova vrata milosti, jer već sljedećeg momenta oči su mu bile u potpunosti zatvorene, utonuo je u najdivniji san u koji ljudsko biće može da utone, jer zna da će se probuditi (uz Allahovu dozvolu) u dženetskim perivojima, po kojima će rijeke teći u kojima neće znati za tugu i bol ovoga svijeta, i služiće ih vječno mlade hurije, a i oni će biti vječno mladi, u društvu najboljih ljudi koji su kročili ovim svijetom i svi će oni u Allahovo lice gledati. ćani dženet,- prošaputa Hava, gledajući u lice tog mudžahida iz kojeg je zračilo neko spokojstvo, i mir. Nije to bilo lice čovjeka koji mrzi da napusti ovaj Dunjaluk, bilo je to lice koje je željno čekalo ovaj predivni momenat. Momenat kada njegova duša napušta Dunjaluk i odlazi na budući ljepši svijet. Momenat kada se njegova duša nošena rukama meleka uzdiže svom Gospodaru, a svi prisutni na nebesima je blagosivljaju i pitaju čija li to duša tako lijepo miri, ko je taj koga je Allah počastio šehadetom.Kako li je to samo divna nagrada, ali veliki broj ljudi to ne zna niti osjeća.ći o onome što je maločas vidjela. Odlučila je da čim sazna za Sulejmana ostane sa mudžahidima i pomogne im koliko može. čitav logor i propitujući na svakom koraku nije saznala ništa. Rekoše joj da ima još njihovih jedinica na drugim dijelovima planine. Uzdahnu duboko i zaputi se u novu potragu kroz bespuća Čečenije.čno. Noge su bile u potpunosti paralizovane, dugo vremena je bio u dubokoj nesvjestici i groznica ga je tresla. Dugo vremena se njegovo iznureno biće borilo da preživi, i na čuđenje doktora Sulejman je poslije nekoliko dana došao sebi. Noge još nije osjećao. Nervi u nogama su bili uništeni. Međutim najteže probleme mu je predstavljalo obavljanje velike i male nužde. Bolovi su bili takvi da je nekada uz mokraću i krv izlazila. On je to sve hrabro podnosio mada mu se lice grčilo od bolova. Doktor ga ga je obavijestio ako se stanje pogorša da će mu noge amputirati, htio je da vidi da li će njegov organizam moći da to prebrodi, a ako ne amputacija je bila neizbježna, jer uvjeti za liječenja takvih bolesti su bili neadekvatni.ća su dali svoje živote na Allahovom putu, pa mogu i ja dati ako treba svoje noge, govorio je on doktoru. Osjećao je želju da zajedno sa ostalim mudžahidima krene u akciju, da očiste svoju zemlju od poganih sila kufra, ali sve su to bile samo želje. Njegove noge nisu bile dovoljno jake da ga ponesu ponovo u nove akcije.čila iz njega. Pred sobom je vidjela samo bjelinu koja je zasljepljivala oči svojim blještavilom. Naokolo nije bilo ni žive duše. Dobila je informacije o približnom mjestu gdje se nalaze mudžahidi i kretala se u tom smjeru. Dok je tako koračala misleći o svom Sulejmanu pred nju iskoči vojnik obučen u bijelo maskirno odjelo.žim svoga sina, rekoše mi da je možda ovdje.čini mi se da ima jedan kod nas, bolje rečeno bio je, sada je šehid, da mu se Allah smiluje.že.žda to nije isti onaj Sulejman kojeg sam ja poznavao. Otiđi tamo u jedinicu i raspitaj se.ćala je tugu u srcu, ako li bude istina što je ovaj vojnik rekao. Svi smo mi Allahovi i njemu ćemo se prije ili kasnije vratiti. Moram saznati je li uistinu šehid, i da li ga je Allah počastio tom divnom nagradom. Tuga i ponos su se miješali u Havinom srcu. U prošlom ratu je izgubila muža i tek što je rana malo zamladila izgleda da se otvarala nova. Sulejman joj je bio sve što je imala. Došavši u jedinicu poče se raspitivati za svog sina jedinca, ali su odgovori bili negativni. Mnogi su joj govorili i spominjali nekog Sulejmana koji je hrabro zadobio šehadet, samo što niko nije znao kako se prezivao taj mudžahid i odakle je bio. Umor, slaba ishrana, mnoge neprospavane noći su ostavili svoj trag na Havinom tijelu. Noge je sa teškom mukom pomijerala, ali nešto u njoj je govorili da ne smije stati i da se ne smije predati. Moram saznati za svog sina.ć je bila blizu bolnice gdje su bili smješteni ranjenici. Još samo tamo nije bila. Dok je išla glavu je oborila ka zemlji i s mukom se kretala ka bolnici. Kada podiže glavu ugleda kroz otvoreno šatorsko krilo jednog mladića koji je dosta ličio na njenog Sulejmana.či u susret, ali noge, još nemoćne ga izdadoše.đi mi moj Sulejmane- uzviknu majka i potrča ka sinu, ali umor, iscrpljenost i tuga koju je nosila u sebi svo ovo vrijeme je obori na zemlju. Više nije imala snage da hoda nego poče da puzi ka svom sinu jedincu koji je samo nemoćno raširio ruke čekajući da majka do njega dopuže.čno našla, reče majka, grleći svoga sina. Koliko sam samo prepješačila da bih te vidjela.čila istinska majčinska ljubav. Kako li je samo ta ljubav bila ogromna.Ljubav koja ne zna za granice. Na njenom licu najbolje se mogao vidjeti sav bol i tuga koji nosi čečenski narod još od pamtivijeka. Ispričao je majki da su mu noge bile promzrle te da će možda biti amputirane te da ima drugih zdravstvenih problema koji zahtjevaju liječenje van Čečenije. Njegova majka je otišla rekavši mu da sačeka nekoliko dana te da će ona pokušati da ga izvede iz Čečenije negdje na liječenje. ći o Čečeniji. Stanje mu je malo bolje, Allahu hvala, mada tragovi rata su i dalje primjetni na njemu.ć je bilo prošlo jedan sat iza pola noći, a Husejn se i dalje vrtio u postelji ne mogavši da zaspi. Razmišljao je o sebi i svojim problemima, a najviše ga je tištilo što mu je nafaka tako mala pa ne može sebi da priušti ni najosnovnije što je potrebno za normalan život. Radio je kao portir u jednoj školi, plata je bila mala i neredovna, jedva se izlazilo na kraj. Pogleda po sobi. Mjesečina je svojom blijedo-mliječnom bojom osvjetljavala ono malo neimaštine što je imao. U jednom uglu je stajao dotrajali stari kauč preko kojeg je bila tanka zelena deka. Do njega je bio stolić sa rasklimanim nogama prijeteći da se svakog momenta sruši. Na drugom kraju nasuprot kauča je bio stari kredenac boje drveta na kome je vrijeme ostavilo svoj trag.ćci je pucketala pa je makar bilo toplo i ugodno. Husejn je ležao na spužvi pored svoje Džemile, a djeca, Samir i Amir su ležali na drugoj spužvi nedaleko od njih.čini mu se da je samo na momenat dremnuo kada sat budilnik se oglasi u pet sati. Ustade mrzovoljan, i poče da se oprema. Džemila začu sat i njegovo spremanje te se prenu i tihim glasom da ne bi djecu probudila ga priupitaćeš li da ti kahvu pristavim?ću, ne mogu sada, popiću je na poslu- odgovori Husejn i izađe vani.će i zaputio se niz snijegom prekriveni put koji je vodio ka glavnom putu gdje je morao da sačeka autobus. Ostavio je nešto više od po sata dok ne dođe do stanice. Malo sačeka te sjede u autobus.đe pred školu ugleda svog prijatelja koji je radio kao ložač u istoj školi kako upravo izlazi iz crvenog i dobro očuvanog BMW-a.če mu Husejn dok je prilazio.žajuci ruku i prihvatajući Husejnovu u čvrst stisak.če Husejn.že nabaviti što god ti treba.že Allah dati da ti već sutra imaš više nego ja.će. Sa ovakvom platom i ovim standardom, nikad to neću dočekati.če Alija – Allah je taj koji daje nafaku a ne ljudi. Tvoja nafaka koju ti je Allah odredio će doći, direktno ili indirektno, ali ona uvijek dolazi.čiš i sobom ne privrijediš niko tebi ništa neće dati džabe.ćemo, vrijeme će nam to najbolje pokazati – reče Alija i na tome se i rastaše.ći i gledao TV sa ženom i djecom, kad začu zvuk automobila kako se približava i domalo se zaustavi pred njegovom kućom. Odgrnu zavjesu s prozora da malo bolje osmotri došljaka te ugleda pred sobom jednog predivnog metalik zelene boje Renaulta. Nove gume. Aluminijumske felge koje su blistale na suncu. Nove presvlake u autu. Dah mu se gubio gledajući u to auto. Vozača još nije vidio, a sudeći po tablicama izgleda da je iz Njemačke. Domalo vozač ugasi motor i izađe iz auta. Kad ima šta i vidjeti, bio je to njegov šura

Ž

Ko je? upita D

Tvoj brat Salih. Djeco evo vam dajd

O, bujrum, bujrum – razdragano je uzvikivao Husejn šireci ruke da zagrli svog musafira.

Esselamu alejkum – re

Ve alejkumus-selam – odvrati Husejn srda

Svi do

D

Imaš hvala Bogu dobro auto.

Dobro je hvala Allahu, dobro je podnijelo put. Ho

Svakako – re

Gledaju

Svi

Svi

Znam ja dobro tvoju situaciju, pa sam zato odlu

Kako to misliš?

Pa lijepo, ovo ti je hedija od mene.

Nemoj se sa mnom šaliti, bolan ne bio.

Ne šalim se, ovo sam tebi i sestri nanijetio.

Husejn je gledao u auto ne vjeruju

eno – uzviknu Husejn- evo nam musafira.žemila.že – uzviknu Husejn i požuri ka vratima da dočeka gosta.če Salih, grleći Husejna.čno – hajde bujrum, uniđi.čekaše Saliha na nogama. Prvo se izljubi sa sestrom, zatim djecom, te sjede na kauč, a ostali oko njega na spužvu.žemila pristavi kahvu i poče se vrtiti po kuhinji, a Salih i Husejn zađoše u razgovor, te će ti Husejn:ćemo li ga pogledati malo izbliza?če Husejn i izađe sa Salihom vani.ći auto Husejn mu se iskreno divio.đa li ti se? – upita ga Salih.đa kako da ne, već odavno maštam za jednim ovakvim autom, ali šta ću ja miskin kad jedva rastegnem ovu platu na mjesec dana.čio da ti ovo auto poklonim.ći ni svojim očima, a ni ušima, te kao kroz misli reče:

Ž

Zašto?

Nemam para za carine.

Ma hajde i ništa se ti ne brini za to. Da li se tebi auto zaista svi

Svi

Evo papiri za carinu su tu, tvoje je samo da potpiseš, a pare su moja briga.

Husejn je gledao preda se, pa u auto, pa u Saliha, još ne shvataju

Evo probaj kako radi.

Bismillahir-rahmanir-rahim – izgovori Husejn jedva

Okrenu klju

Salih, Husejne, hajte, kahva je na stolu – dovikivala je D

Husejn uni

Šta se desilo, što pla

Ma nije ništa, pla

U tom momentu naumpadoše mu Alijine rije

Taj dan su sredili sve potrebne formalnosti vezane za carinu, tehni

 

* * *

Došavši pred zgradu škole Alija baci pogled na metalik zelenog Renault-a koji je bio parkiran ispred škole. Ja

To je moje auto – ponosno

De, de, nemoj sa mnom šalu zbijati – odvrati Alija.

To je moje kad ti ka

Ama, otkud, kako?

Kako? Od Allaha. Nafaka. Sje

Sje

Eto prije neki dan mi do

Rekao sam ja tebi moj Husejne.

Poslije petnaestak dana dok je Husejn nešto radio u vrtu iza ku

Otkud tebe ponovo? – upita Husejn.

Evo dovukoh neke stvari, pa ho

Neka, neka, nema problema, mo

Po

Jesu li dobre ove stvari što ih donesoh? – upita Salih sestru D

Jesu, vallahi, izgledaju kao nove. Ništa se ti ne sikiraj, mi

Nisu to moje stvari sestro draga – mirno

D

Da ti Allah podari svako dobro, da ti Allah podari svako dobro.

Husejn je razroga

Hvala ti zete gdje god

Zahvalite se Allahu, jer Allah je sve ovo dao, od Allaha dolazi rizk.

Te no

 

SAN PORED HADZERUL ISMAILA

 

Prenosi se da je Sulejman bin Jesar da se Allah na njega smiluje, krenuo jednog dana iz Medine kako bi obavio had

Dok je tako sjedio ugleda ga jedna beduinka sa brda te se zaputi ka njemu. Došavši do njega stade. Na licu je imala burku,(pokrivalo za lice), a na rukama rukavice, bez ikakvog dvoumljenja pri

Pomisli da i ona

Pogleda je za

Zatim se odmaknu malo u stranu, sjede na zemlju i zagnjuri lice u šake pla

ao mi je, ali neću moći da ga primim.đa?đa u to nema nikakve dileme, nego pare, nemam ti ja para za to.ći šta se dešava. Salih je već vadio ključ iz džepa pružajući ga Hamdiji.čujno otključavajući vrata svog auta dok su mu ruke blago podrhtavale.č i auto zabruja. Osluhnu mu rad motora, radio je tiho bez ikakvih sumnjivih šumova, te mu malo doda gas a auto zabrekta svom snagom poput divlje mačke, popusti gas pa se zavali u sjedištu tiho izgovarajući elhamdulillah, elhamdulillah, dok su mu suze klizile niz obraze.žemila s prozora.đe unutra brišući suze.češ? – upita ga Džemila, pritrčavši mu.čem onako, od sreće.či u vezi nafake. Sjedio je i sutio ne mogavši ni riječi da progovori. Kahva se polahko hladila na stolu. Djeca, Samir i Amir su vozali autiće što im ih je dajdža donio, veselo raspravljajući čiji je auto bolji i brži. Salih je sa sestrom nešto razgovarao i razgledao po sobi.čki pregled auta, osiguranje te je auto postalo zvanično Husejnovo vlasništvo. Salih je imao svoju kuću nedaleko od sestrine, pa je tamo prenoćio da bi se sutra vratio u Njemačku.čije li je ovo auto- zapita se ispitivački prelazeći pogledom po autu. Čije god da je dobro je maša´Allah. Prolazeći pored portirnice poselami Husejna te ga upita o onom autu na parkingu.će Husejn.žem, evo vidiš, ključevi su kod mene – te izvadi ključeve iz džepa i pokaza ih Aliji.ćaš se neki dan kad mi ono pričasmo o tome?ćam se.đe šura iz Njemacke i „dotjera“ mi ovo auto.će ugleda jedan mali kamiončić kako se putem primiče njegovoj kući. Prepozna svog šuru za volanom te baci ašov iz ruku i krenu mu u susret. Kamion se zaustavi, Salih izađe i srdačno se izgrli sa zetom.ću kod tebe da ih ostavim.žes ostaviti kod nas šta god hoćeš, nego de da ti pomognem.češe iznositi stvari te izvadiše veš mašinu, pa električnu peć, sto za peglanje, trosjed, dvosjed, dvije fotelje i jedan drveni sto od punog drveta.žemilu.ćemo ove stvari prekriti nečim, da ih ne bi djeca oštetila ja li isparala. Čekaće vas ove stvari dok vi ne dođete.će Salih – to sam ja vama dovezao, to je vaše.žemila briznu u plaž i poče grliti i ljubiti brata uzvikujući:čio oci pa ne zna šta će. Gleda čas Saliha, čas Džemilu, zinuo od čuda i ne može ni riječi da kaže. Kad dođe sebi priđe Salihu zagrli ga, srdačno se zahvaljujući.čuo i nečuo.ći ležali su Husejn i Džemila i nešto tiho i zadovoljno kao dva goluba gugutali. Sreća im je bila ozarila lica. Shvatili su da ono što Allah čovjeku odredi, da to niko ne može spriječiti, Allah je taj koji nad svim bdije i koji daje svemu živom opskrbu a ne ljudi.ždž. Sa njim je bio i jedan njegov ahbab koji je krenuo sa njim na put. Išli su tako sve dok ne stigoše do jedne doline u Hidžazu. Tu njegov ahbab odluči da ode u obližnju čaršiju ne bi li nešto prodao. Sulejman ustade i ispravi se ispraćajući svog ahbaba. Bio je visokg stasa, lijep u licu, blagih očiju, crna valovita gusta kosa mu je padala do ramena, brada gusta i crna, dok su mu zubi kao biseri svjetlucali iz ustiju. Pošto njegov ahbab ode sjede u šator da ruča.đe mu i skide svoju burku sa lica, kao da se mjesec ukaza, te mu reče: “Nasladi se”. želi sa njim da jede, te ustade da joj da ono što je preostalo od njegovog putničkog ručka, ali ga ona presiječe te mu reče: “Ne neću to, nego hoću ono što svaka žena želi od muškarca”.čuđeno. Stajala je pred njim dok se sunce zrcalilo u njenim crnim krupnim očima, stajala je tako u svojoj očaravajućoj ljepoti i mamila ga... Bila mu je nadomak ruke. Samo je trebalo da pruži svoju ruku i već bi joj dotakao lice, osjetio pod prstima mehkoću kose. Gledao je u nju još koji momenat, te odjednom poge glavu i reče: “Mora da te je Šejtan meni poslao”?čući.

Ž

Još jednom baci pogled na Sulejmana koji je jednako plakao, postaja još malo, okrenu se i ode. Crna gusta brada mu je bila sva vla

Ubrzo se vrati i njegov saputnik i vidje Sulejmana nate

- ”Šta te je to rasplakalo”?

Sulejman odmahnu rukom, kao da je to neva

- ”Nešto je se zasigurno krupno i ozbiljno desilo dok sam ja bio odsutan”?

Re

Njegov saputnik je strpljivo sjedio pored njega

Kada se Sulejman umiri, suze prestadoše te

Dok si ti moj ahbabu, otišao u

Pomislih da ho

Dok mu je ovo govorio, Sulejman je dr

- Šta je bilo, zašto ti pla

Njegov ahbab podi

- ”Ja sam pre

Zatim Sulejman ponovo briznu u pla

Kada je Sulejman stigao do Mekke, u

U snu ugleda pred sobom jednog stasitog i lijepog

Allah ti se smilovao, ko si ti?

On odgovori: Jusuf.

Iskreni Jusuf- upita Sulejman.

Da- potvrdi Jusuf a.s.

Zaista je

Ono što se desilo sa tobom i beduinkom s brda je još

ena ga je gledala sa još većim čuđenjem nego li je on maločas u nju gledao. Zar ima i ovoga? Zar ima neko da može da odoli mojoj ljepoti? Pitala se, mlada beduinka stavljajući burku na lice.žna od suza. Nije se ni pomakao da vidi da li je otišla ili još uvijek stoji pred njim. U daljini se vidjela samo jedna crna tačka koja se polahko smanjivala sve dok ne iščeznu sa vidika.čenih očiju od plača, a i glas mu je bio premuko, te ga upita:žno, kao da želi da ga ostavi na miru, ali njegov saputnik je bio uporan pa mu reče:ći ću ti reče Sulejman kad se malo smirim. čekajući da mu Sulejman kaže šta ga je to tako rasplakalo. Pitao se zar ima nešto da čovjeka poput Sulejmana rasplače.ći, plač utihnu, započe jedva čujnim glasom svoju priču.čaršiju da trguješ, ja sam ovdje ostao u šatoru. Ne prođe dugo vremena kad se preda mnom pojavi jedna žena. Na licu je imala burku i na rukama rukavice. Pomislih da nije možda pastirica koja čuva svoje stado u blizini, ili je gladna pa je došla u moj šator. Čim je ušla u šator osjetio sam da me čudno gleda. Prišla je blizu mene i odjednom skinula svoju burku sa lica. Učini mi se kao da me puni mjesec obasja, nikad nisam vidio takvu ljepotu. Reče mi samo dvije riječi:”Nasladi se”.će da jede, ali me ona presiječe, rekavši da ne želi ni da jede ni da pije, nego želi mene, želi muškarca, želi da počini sa mnom grijeh. Pobojah se Uzvišenog Allaha, da takvo nešto učinim, da se predam tom kratkom uživanju pa da poslije propadne sve dobro koje sam učinio. Odmakoh se od nje, sjedoh na zemlju i počeh iz straha od Allah da plačem. Ona je otišla, a ti me zateče evo u ovom halu.žao pogetu glavu, gledajući u pijesak, kad začu pored sebe kako njegov ahbab poče da plače. Njegov plač je bio još gorčiji i još jači od Sulejmanovog. Sulejman se trže te pogleda u svog ahbaba čudeći se šta mu bi sada. češ? že glavu i kroz plač mu reče:či od tebe da plačem. Jer vallahi da sam ja bio doveden u takvu kušnju, bojim se da ne bih odolio, niti bih imao sabura kao ti”.č, grcajući i kupajući svoju bradu vrelim suzama.činio je sa’j i tavaf, zatim je došao do kamena Ismaila a.s., umotao se u svoj ogrtač i leže pored njega. Očni kapci su postajali sve teži i teži, sve dok ne utonu u san.čovjeka od kojeg se širio lijep i ugodan miris. Sulejman do tada ne viđe ljepšeg čovjeka od njega, te ga upita:čudno ono što se dogodilo između tebe i žene tvog vlasnika Aziza- reče mu Sulejman.čudnije.

Dovukli su ga predve

Nije prošlo mo

Odjednom zaškripaše vrata i na njih izviri jedna mala kuštrava glavica.Bila je to Samira, Ahmedova k

” A gdje je moj babo?

Pitanje odjeknu poput zvuka ispaljene granate narušavaju

Suze su tekle same od sebe, le

Mama, mama, šta je bilo što pla

O Ahmede, zlato moje, što me jadnu ostavi...oooooojjj…

Samira se pribi uz majku i po

Amela,- zovnu je neko od prisutnih- ho

Pitanje kao da je dolazilo iz neke daljine, jedva je shvatila šta je pitaju, samo je nijemo klimnula glavom u znak odobravanja. Uzeše ga sa sobom i unesoše u ku

Polo

No

A zaista je bilo bolno. Jer evo ve

Sjedila je u

Nije me bilo nimalo strah - re

Prišla sam svom Ahmedu i po

Gledala sam u njega, dodirivala ga, privijala njegovu glavu uza se, ljubila je, brisala sa nje krv i blato, a kao da sam svo vrijeme is

Još davno sam mu uzela nogu i lijepo je namjestila da izgleda kao da je





Comments on this page:
Comment posted by avaworu, 02/26/2016 at 7:12am (UTC):
http://buydiflucan-online.org/ - Buy Diflucan <a href="http://pharmacyonline-for-sale.com/">Pharmacy Online</a> http://40mg-lasix-buy.com/



Add comment to this page:
Your Name:
Your message:

 
  Today, there have been 83101 visitors (229833 hits) on this page! copyright by mU$A saint louis mo usa  
 
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=
copyright by mU$A