mU$A - reis ceric

Naš
narod nema pravo na zaborav Mustafa Cerić)
Draga
braćo i sestre,
Današnju
hutbu posvećujem onima koji su prognani iz svog doma i sa svog imanja i koji su izbjegli iz svog rodnog mjesta.

Uvjeren sam da biste
više voljeli da ovu hutbu mogu posvetiti povratnicima u svoj dom i na svoje imanje. Nažalost, još uvijek je više onih koji tuguju u tuđem progonstvu i izbjeglištvu negoli onih koji se raduju u svom domu i na svom imanju. Njihova tuga obavezuje nas da im posvetimo hutbu i njihova patnja opominje nas da zapamtimo pouku.
Kažu
da je malo onih koji nakon patnje pamte pouku, kao što je malo i onih koji nakon radosti postanu mudriji. Većina ljudi nakon svoje zaborave tuđu patnju i misle da im se više neće ponoviti. I nakon svoje radosti ljudi postaju sebični i ne osjećaju potrebu zajedničke blagodati.
Narod
koji je u kratkom vremenu doživio toliku patnju - ubijanje, silovanje, progonstvo i izbjeglištvo - nema pravo na zaborav. Nema pravo biti slijep pa ne vidjeti da se ono što se jednom dogodilo može ponoviti - nema pravo biti gluh pa ne čuti glas krivde što patnju uvećava i tugu produžava - i nema pravo biti pospan pa ne osjetiti tugu svog brata i sestre.
Također
, narod koji je u kratkom vremenu doživio toliku radost - pobjeda, sloboda i sloga - nema pravo na povlačenje i predaju - nema pravo biti malodušan pa okretati glavu od sebe samoga - i nema pravo biti očajan pa proklinjati sudbinu svoga mjesta i vremena.
Život
je ispleten tankim i debelim nitima tuge i radosti, patnje i užitka. Mudrost i vještina je da čovjek i debeli konac tuge zna saviti u tanku niit radosti i previti je u zajedničko dobro. Mudrost je da čovjek tanku nit patnje umije pretvoriti u dugi konac zajedničkog užitka.
A
tuga i patnja prognanih i izbjeglih muslimana u našoj zemlji, ali i ne samo muslimana, je debeli konac koji nam svakim danom sve više steže vrat i grlo, koji nam zapliće noge i vuče unazad. Ne možemo očekivati od onih koji su nam metali omču oko vrata, kao ni od onih koji im pomagali u tome, da nam oni omču s vrata skidaju. Zar ne vidite da oni omču svakim danom sve više učvršćuju!? Zar ne čujete da oni hvataju one koji mirno stoje, dok promašuju one koji im prkose zločinom!? Zar ne gledate da oni smjenjuju one koji nešto rade pa griješe, dok promoviraju one koji ništa ne rade pa ne griješe.
No
, vjerujem da ste čuli da je Adem, a.s., u pokajanju našao zlatnu nit za oprost grijeha; da je Nuh, a.s., u lađi vidio pravu nit spasa za čovječanstvo; da je Ibrahim, a.s., u vjeri spoznao svijetli konac za unutarnji smiraj; da je Musa, a.s., u Zakonu Božijem prepoznao deset raznobojnih niti za bezočnu silu Faraonovu; da je Isa, a.s., u ljubavi otkrio sjajnu nit za pomirenje među ljudima; te da je Muhammed, a.s., u odlučnosti pokazao gdje je najača nit za povratak svome domu.
Možemo
li mi prepoznati onu tanku nit koja može pomoći da prognani i izbjegli krenu od tuge do radosti i od patnje do užitka? Možemo ako smo spremni slušati Alejhisselamove riječi koje kažu: "Darežljivost je jedno od džennetskih stabala čije se grane spuštaju i na ovaj svijet, pa ko se uhvati za jednu od njegovih grana ona će ga uvesti u Džennet, a škrtost je jedno od džehennemskih stabala čije se grane spuštaju i na ovaj svijet, pa ko se uhvati za jednu njegovu granu ona će ga uvesti u Džehennem".
To
je ono što prognanici i izbjeglice treba da vide od nas - našu darežljivost. Treba da im pokažemo makar i tanku nit naše i njihove radosti. Treba dakle da se odazovemo pozivu da im svako od nas daruje ciglu koju bi oni ugradili u svoj dom, ali i u naš zajednički dom koji se Bosna i Hercegovina. Stoga vas pozivam da se pridružite akciji prikupljanja pomoći izgradnje kuća za prognane i izbjegle ma ko bili i ma gdje bili - svako po jednu ciglu, kao što naš narod kaže: kamen na kamen - palača, zrno po zrno - pogača.

(